Večernji list

Savjetodavna kolumna

Stanke Gjurić

KNJIGA
Preporučuje Stanka Gjurić, književnica
Jean Genet:

Roman Jeana Geneta "Gospa od Cvijeća" zahtijeva vrlo pažljivog čitatelja. Genet je i sam, nesumnjivo, dio tog svijeta koji opisuje. Zatvor u kojem se prisjeća upečatljivih i katkad mučno ganutljivih trenutaka grotesknih izmišljeno-stvarnih likova podsjeća na zatvor zvan svijet u kojem pojedine grupe ljudi bivaju nekim nepisanim pravilom izopčene u malim imaginarnim ćelijama gdje se razvrat i zlo bjesomučno miješaju i sve više zgušnjuju.
Svijet travestita i homoseksualaca koji nose veoma poetična imena kao: Gospa od Cvijeća, ili Božanstvena autorovim jednako poetičnim rječnikom klize kroz blještave i blatnjave slike u čitateljevu neupućenu zgranutost.
Gospa od Cvijeća je hladnokrvni ubojica osim što je odabran da bude zatvorenik tog svijeta u kojem je odabir lak i uočljiv poput plijena koji se nudi iz očaja. Nažalost, ili na sreću, ti su ljudi jedni drugima najslađi plijen i najčešće su njihove nesreće neodvojive, stopljene poput požudnih tijela od kojih ni jedno ne želi priznati svoju neshvaćenu spolnost, začetak tjelesne istine koji polako, ali ipak nedovoljno, atrofira zahvaljujući nimalo blagonaklonom utjecaju nedokučivih sila.
Jean Genet - čovjek guši se u uzvišenoj nemoći da u svoja osjetila prizove stvarni dodir tih mišićavih, obožavanih tijela čija bi sama opipljiva prisutnost značila oslobađanje od svih zamišljenih okova kojima je stegnuta njegova vlastita nedovršena duhovna spolnost.
On će sa zidova pobožno skidati njihovu podatnu golotinju namećući joj sebe kao uvjet kojim se postiže oprost od svih mogućih grijeha. U svojoj dugo osluškivanoj smrti svi će oni potražiti mir dostojan čovjeka, a žudnja za smrću u svakoj će Genetovoj rečenici otkucavati poput neiživljena srca u tijelu uhićene životinje.

GUJA U ŠACI

Autobiografski roman Guja u šaci francuskog akademika Harvea Bazina proglašen je nedavno u njegovoj zemlji najčitanijim romanom poslije rata, a uvršten je i u obaveznu školsku literatu. Bazin je kod nas već prevođen (Koga se usuđujem voljeti), ali neobično je što je Guja u šaci izišla tek sada u biblioteci Hit zagrebačke izdavačke kuće Znanje.

Bazinov roman analitičko je poniranje u veoma komplicirano djetinjstvo. razračunavanje s dugogodišnjom, nepremostivom boli koju nipošto ne može zatomiti. Riječ je o složenomu, mučnomu i čudnom odnosu sina i majke kao trajnomu i tragičnom nesporazumu koji oblikuje i definitivno određuje njegov kasniji svjetonazor. Guja u Šaci majka je monstrum, majka kao matica. Majka kao diktator u matrijarhalnoj obitelji, gdje su sinovi i muž bića drugog reda, spola koji je biološki, emocionalno i intelektualno inferiomiji. Obitelj je ratište na kojemu se svaki dan vode bitke "protiv nje", a najslabiji je borac otac bez autonomije i pravog oružja da uzvrati paljbu.

Jedini je pravi protivnik glavni junak Jean, dakle autor, možda baš stoga što je najsličniji majci. Cijeli je roman psihološka borba između te dvije jake ličnosti, međusobno izazivanje, opipavanje, iskušavanje snaga, vječno zauzimanje novoga ili gubitak starog terena. To je uzaludni pokušaj da se iz tvrde ljušture tradicionalnog odgoja i strogo kontroliranih društvenih pravila, pa i krutih religioznih, isposničkih načela prodre do jednostavnih, ogoljelih osjećaja i one sasvim jednostavne manifestacije emocionalnog odnosa između majke i sina. I gospoda Rezeau doživljava Jeana kao jedinoga ravnopravnog protivnika između svoja tri sina, pa je njezino izazivanje utoliko veća potvrda njegova uvažavanja. Harve Bazin ne ulazi u suviše komplicirana psihološka tumačenja tih odnosa i stanja, nego nizom događaja koji uvijek i iznova potvrđuju nepremostiv sukob jednostavno ilustrira priču o vlastitom djetinjstvu. U nekim prizorima, poput Olivera Twista, Jean uči mrziti i uči preživljavati, pa je Bazinov roman istodobno i kronologija nastajanja veoma složene i iskompleksirane ličnosti. Jeanova mržnja prema prvoj ženi u njegovu životu postaje patološki strah od svih žena poslije. Roman je prije svega ilustrativan, ali i klasičan primjer kako obitelj, roditelji i međusobni odnosi uvjetuju psihološki i emocionalni sustav djeteta, te je utoliko zanimljiv za sve uzraste i, dakako, oba spola.

Stanka Gjurić

Prikazi knjiga za književni časopis
OGNJIŠTE

SVJETLOST I TAMA
Zlatan Jukić: Glavar doma mrtvih Mladost, Prizma, Zagreb, 1991.

Svijetlost i tama, dvije suprotnosti kao život i smrt koje povezuje neraskidiva nit uvjetovanosti, u svojoj su jednostavnoj i logičnoj savršenosti samo ljudskom oku i srcu potresni i zastrašujući. Čovjek se nikada neće do kraja pomiriti sa spoznajom da oba ta svijeta pripadaju istoj vrsti ljubavi koja nam nešto daje kako bi nam to isto mogla oduzeti, dapače s istom strašću. Tko zna u kojoj se mjeri tama hrani svjetlošću, a smrt životom, u jačanju svoje prijeteće moći da bi nam negdje zasjalo sunce i začeo se čovjek.
Matija Kukuljica središnji lik romana "Glavar doma mrtvih" svojim se neobičnim životnim tokom - koji ga nimalo nije štedio, već je od njega pomalo stvorio čudovište koje svi smatraju ljudskim hibridom - te svojom grotesknošću, približava otkrivenju poruke koja vječno lebdi između biti i ne biti s okusom gorke bezbolnosti. On će se radeći u prosekturi vjerno nadnositi nad leševe potaknut mržnjom iz očaja, no vrlo staloženo rasijecati ta tijela koja u sebi ne nose nikakva vidljiva odgovora. Matiji je život dodijelio ulogu promatrača i taj promatrač u dnu njega svojim odmjerenim prezirom prema svemu što druge sputava da u njemu vide čovjeka dostojna poštovanja, osvetnički ruje po ljudskim mozgovima kako bi samom sebi dokazao njihovu pogrešnost. Iz cijele priče on će izaći kao pobjednik koji ipak na kraju shvaća jalovost svojih pokušaja da na taj način dopre, kad već drukčije nije mogao, do djelića istinske ljudskosti. Shvatit će da je njegov osjećaj izgubljenosti i suvišnosti u jednom takvom svijetu gdje smrt nikog ne ubire po nekom redoslijedu manje - više subjektivnih vrijednosti tih bića, naprosto nešto čega se odjednom mora osloboditi, poput kakve suvišne odjeće i krenuti dalje jednostavno olakšan.
Jukić je ovim nadasve zanimljivim romanom na pomalo poetski način rasvijetlio jedan maleni, ali značajni dio ljudskih bojazni potiho nam govoreći, i gotovo bih mogla reći - kao kroz san našem razmišljanju nametnuo odjek njihova neiskorjenjiva treptaja.
Nemoguće je ne zamisliti se iza Matijine spoznaje, momenta kada je na izvjestan način gotovo kasno da postane sretan. Jer dolazak do onog prvotnog tkiva istine tragom progonjene zvijeri u njemu je mogao uroditi samo mirom koji teži ugodi zaborava. Često puta taj konačni zaborav svega, ona vrsta zaborava koja je samo zatomljivanje beznađa, ne donosi nikakvo olakšanje, barem ne u smislu dopiranja do bezobzirne ravnodušnosti. Dakle, on sasvim sigurno iza svega i dalje biva nezadovoljan čovjek, mada oslobođen stege vlastite buntovnosti koja ga je progonila otkad zna za sebe.
Nekoliko paralelnih likova što se provlače kroz roman drže nas u stalnoj napetosti zbog djelomične krimi radnje koja teče između njih, no koja je tu u glavnom zbog piščeve lucidne "samilosti" u nastojanje da umanji ličnu bijedu Matije Kukuljice dajući mu od početka mogućnost za jedno kameleonsko unutarnje preobraženje. Te sitne figure koje se provlače kroz žive slike jedne vječno nezaobilazne banalnosti koju autor fanatično osmišljava ljepotom nepobitnog, utoliko su značajnije što je njihovo podcjenjivanje Matijina života veće. On će biti gažen njihovim pogledima, riječima i uopće postupcima, međutim to će ga samo čeličiti u žudnji za traganjem istine koja daje smisao postojanju njega samoga u ljušturi iz koje se sigurno pomalja začetak njegove nesvakidašnjosti. Jer svaki čovjek u sebi nosi jednog Matiju Kukuljicu uspavanog varljivom jednostavnošću života no uvijek prisutnog da luđački krikne probuđen njegovom pokatkad - ništa manje - besmislenošću.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ZAMIŠLJENI RAJ
Mato Smoljo: Obale sunca, roman, Biblioteka Praskozorja, Garčin 1987.

Da li je čovjek u svojoj iskonskoj osamljenosti koja ga pokatkad nezaustavljivo progoni za traženjem vlastite neuhvatljivosti, nečeg što je gotovo nemoguće do kraja spoznati i tako prihvatiti kao nedjeljivo svoje, predodređen zapravo da luta tražeći najpogodniju smrt, ostat će vjerojatno zauvijek tajna. Andrija Šovagović, lik iz romana "Obale sunca" kao da je upravo na takvom jednom sudbonosnom putu na kojem se opredjeljuje za sebe izraslog iz neke njegovoj okolini potpuno neshvatljive različitosti. On je tip dječaka za kakvog bismo - vidjevši ga negdje usred igre ili majčinog zagrljaja - vrlo lako mogli pomisliti kako tamo uopće ne pripada, i to samo zato što njegove oči nesumnjivo govore o nekim drukčijim svjetovima i žudnji za dalekim bijegom koju djetinja nezrelost ne zna sakriti.
Andrija će postojano izmicati očekivanjima svojih roditelja i istovremeno tonuti u nemogućnosti da dopre do onog vida slobode kakvog je za sebe zanesenjački zamislio. Duboko je uvjeren da za njega negdje mora postojati bolja mogućnost, ostvarenje barem djelića sna u kojem je život lagodan kao šetnja.
Mi mu to, naravno, ne možemo zamjeriti, njegovoj tako osobenoj mladosti iz koje hrabro proviruje nepokolebljiva odlučnost. No, svijet je pun takve male - velike djece koja će se kroz život često zadovoljiti samo time da u skrovište bilježnice bojažljivo upisuju svoje zabranjene snove i tako u sebi potisnu taj zov kojeg će Andrija vjerno slijediti sve do posljednjeg prebivališta.
Mato Smoljo vrlo iskreno progovara o jednom teškom razdoblju, kakvo je zapravo svako razdoblje u kojem netko, a napose mladi ljudi, ne može ispuniti svoja razumna htijenja, britko nam dočaravajući neizbrisivu sliku tegobne stvarnosti koja je Andrijin i mnoge njemu slične živote zauvijek zakopala pod pečat tajanstvene šutnje.
Vrijednost ovog romana prvenstveno leži u kristalno jasnom razlučivanju neosporive ljudske težnje za boljim od pomirujućeg prilagođavanja postojećem. Jer te su težnje dio ljudske prirode, nešto što je od iskona usađeno u čovjeka, pa ipak on poput dobro prilagodljive životinje pokatkad stane u mjestu posve zadovoljan svojim bolom koji gotovo pretvara u radost. I u tome je taj značaj čovjeka na koji nam Smoljo ukazuje mjestimično naoko sasvim običnim tokom radnje i opisom života tih ljudi kao što su recimo baš Andrijini roditelji. U toj njihovoj običnosti dao nam je razaznati uznositu bit skromnih življenja, što bih mogla usporediti sa stihom iz jedne svoje pjesme u kojem kažem: Umijeće je u nama da savršeno iskoristimo ništa, pa da to ništa barem za nas postane nešto.
S druge strane, opet, tu se nalazi to dijete skromnih i prostodušnih roditelja koje jedva da podnosi zrak jedne takve okoline gušeći se u njemu kao da uopće nije raslo pod okriljem tihe požrtvovanosti koja bi mu mogla uči pod kožu. I ono tako izgladnjelo grabi, i ne osvrćući se, za svojom velikom mogućnošću, zamišljenim rajem u kojem opće blagostanje na ljudima ostavlja vidljive tragove sreće. Njegovo je pravo, u tom unaprijed oskvrnutom pokušaju, što odlazi za jekom otkucaja vlastita srca, dakle, tamo negdje odakle bi se vrlo lako moglo vratiti i samô začuđeno iznenadnim otkrićem vrijednosti svoje davno napuštene neprivlačne izvjesnosti. No, Andrija tu mogućnost ipak neće imati, bit će prekinut prije bilo kakvog početka, kao usred ugriza u zalogaj čiji se okus tek može naslutiti, nečeg tako primamljivog da je gotovo grijeh ne saznati to odmah. A upravo je to "odmah" bilo i zakon njegove bezazlene namjere, još odavno prepoznatljive u dječačkom oku.

STANKA GJURIĆ

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Za GLORIJU, intimni savjeti, 1995.

______________________________________________________

Za SLOBODNU DALMACIJU

.------

_____________________________________________________________

__________________

Iz NEDJELJNE DALMACIJE

MAGIČNOST LJEPOTE
Mnogo je toga napisano o ljudskoj ljepoti, i neću ništa novo reći kažem li da ona često proizlazi ili se potvrđuje iz čovjekove duhovne strukture. No, željela bih govoriti o onoj drukčijoj ljepoti, onoj koja o tome nužno ne ovisi, upravo stoga što je zbog svoje nedostupnosti naprosto neodgonetiva. Bezuvjetnost takve ljepote prkosi svemu onome što bi je zbog bilo čega moglo dovesti u sumnju, no to tjelesno u njoj, ipak zadovoljava sve, ili većinu naših kriterija za njeno prepoznavanje. Kao neoboriv, vječan ideal, ona je ostvariva jedino u samosvojnoj, superiornoj tajnovitosti. Svaka bi neprikrivena banalnost mogla samo uznemiriti njen sjaj.
Zamislite prekrasnu ženu koja «proždire» svoju ljepotu nepodnošljivim karakterom ili glupošću. Je li njezina ljepota zbog toga manje lijepa? Da, ako je naš doživljaj toga jači od doživljaja onog fizičkog. Ili pak, ne, jer ona je zakonitost unutar sebe same, osamljena «slučajnost» koja zbog svoje animalne suverenosti ne treba i ne zahtijeva nikakve druge podrške. Takva ljepota, kojoj nije potreban duh da bi je mogli nazvati šarmantnom, ili štoviše, da bi je mogli voljeti, izaziva strahopoštovanje, i nju se najčešće niti ne želi do kraja razotkriti.
Ljepota kojoj ne treba ništa više od onoga što već ima, iapk je rijetkost. Sve one predivne žene i muškarci koje možemo vidjeti po glamuroznim časopisima, dio su toga (lažnog) imidža neodoljivosti što se konzumira «bez začina». Djevojke s naslovnih stranica nitko ne želi upoznati manje, kao uostalom ni golišave krasotice koje izrazom lica pozivaju na seks, od onih koji su njima zadivljeni. To je privlačnost kojoj je svrha ostati dalek, i upućena je onima koji u svakom pogledu zadovoljavaju takva očekivanja. Često se, doduše, događa da izuzetno lijepe žene nisu i seksualno privlačne; kao da ima ta hladnoća besprijekornosti nepravedno oduzima onaj dio «ljudskosti» koji ipak značajno pripada duhu.
Budući da je mogućnost raspoznavanja ljepote vjerojatno negdje zapisana u našim genima, nije ju potrebno posebno definirati; svi smo na nju osjetljivi i svi je možemo lako prepoznati; ovisna je o našem instinktivnom dešifriranju.
Hrvatska je puna prelijepih ljudi, i u tome, u svijetu sasvim sigurno prednjačimo. Prije desetak godina u Dubrovniku sam upoznala jednoga mladića čiju bi magičnu lijepost teško itko mogao nadmašiti, no začudo, boravak s njime to kratko vrijeme što smo proveli zajedno, za mene je bio gotovo mučenje. Nije, naime, nimalo lako podnijeti nešto tako vizualno nametljivo kao što je ljudska ljepota, takva vrsta ljepote. Sjećam se nepogrešivo, osim što je imao savršene crte lica, bio je i zadivljujuće tjelesne građe (kao da samo lice ne bi bilo dovoljno!). Njegov lik nije imao puno dodira sa stvarnošću; bio je ulovljen u zamku vlastite neodoljivosti, i činilo se da bi, poput Doriana Greya, samo svojom slikom mogao odražavati zbilju.
Do tada nisam vjerovala da muška ljepota može biti na taj način nesavladiva, tako bezobrazno smjela, a opet nezaštićena i ranjiva. U cijeloj se njegovoj pojavi zrcalila neka ležerna samosvijest o moći te očaravajuće skladnosti. Nestrpljivo sam tražila makar i malu nesavršenost kako bih mogla odahnuti u svojoj nekontrolirano navirućoj žudnji da preskočim taj «nevidljivi zid». Svejedno sam znala da je to sve što sam od njega željela: mirnoću u kojoj mogu opipati svoj nagon za iskonskim, u koju želim zaroniti samo kako bih svladala vlastitu nerazumljivu i slatku bol.
No, na njemu je ipak postojala jedna uistinu mala «nesavršenost» koja se iskazivala u nedostatku jednog od bjelokosnih očnjaka. To je, međutim, njegovu ljepotu samo dodatno činilo još božanskijom, jer ju je na skoro suosjećajan način približavalo «običnim smrtnicima». Istina, da nije bilo tog privremenog razmaka kojemu se čovjek jednostavno morao radovati (naravno, ne zlurado), možda bi sve izgledalo drukčije. Ipak, usprkos svemu naprosto nisam mogla osjetiti ništa više od općinjenosti koja nije rađala nikakvom drugom potrebom. I to j saznanje za mene bilo porazno.
Svako je daljnje ostajanje usred te samozadovoljno nerješive zagonetke istovremeno bilo i suočenje s prolaznošću. Osjetila sam otkucaje njezina vješto prikrita nadolaženja.
Nikada prije ni kasnije nisam vidjela nekog tako čarobno lijepog kao što je bio on. U takvu se posebnost čovjek vrlo lako može zaljubiti, premda ne nužno i u osobu koja je nosi.
Čak i ljepota djece, ukoliko izlazi iz okvira uobičajenosti, oduzima dah, i mi joj se šuteći divimo. No ona je, upravo kod djece, i početak jedne lako moguće poremetivosti, jer se s vremenom može pretvoriti u običnost, ili čak ružnoću (koja, naravno, ne ovisi o starosnoj dobi), mada u svakom svom obličju napredovanja dostiže svoj zenit. Ona kroz vlastito bujanje traži dosljednost samo do određene granice, jer ništa nije tako podložno neizvjesnosti kao stasanje mladoga čovjeka. Čini se kao da se priroda neprestano koleba između ljepote i neprivlačnosti, međutim samo je ljepota, kao dio kratkovidne životne određenosti, ono u čemu bi svatko i na bilo koji način, želio sudjelovati.

_____________________________________________________________

Iz HRVATSKOG SLOVA

IKULT DOBRA

Ljudski život potiho i intuitivno odabrano usmjeruju neka utočišna, svrhovita pravila:
moralno-etičke norme koje ga, u mnogome formirajući njegov način razmišljanja, čine samoupokorenim sudionikom univerzalne odgovornosti kroz mikrokozmos njegovih vlastitih postupaka i djelovanja. On, naime, ni u jednom trenutku, kao svjesno biće, ne može reći da se njihov red ne uspostavlja iz njegova mudroslovna prizivanja, svojevrsne molitve, budući da ih je sam “postavio na tron”, oblikujući prema svome unutrašnjem ustroju i potrebi. One su stanoviti vapijući zov njegove unutarnjosti. Postoje li one kako bi, između ostalog, sačuvale njegovu budnost duha, njegovo nesagorivo stasanje?
Nekako kao da nije dovoljno tek ono osnovno što je poduzeo: izbjegavanje zloporabe mogućeg općeprihvaćenog, na način da podsjeća svijet na sebe svojom opominjućom ranom i suzama. Ne kažem, doduše, da ponekad nije zbiljski zabrinut, no ako i jest, to je svakako, čini se, isuviše rijetko.
Ipak, način na koji čovjek razlikuje dobro od lošeg (jednako kada griješi, kao i kada ne griješi) samo je pokazatelj koliko je u njega čvrsto usađena spoznaja o tome što je što, i kako u momentu svoga sve češća pristajanja na to da bude s druge strane “zapisana” dobra- kao pripadnik određene civilizacije, zapravo gazi sam po sebi.
Može li takvo što značiti da bi trebalo mijenjati načela, ili društvo, odnosno: bismo li promjenom gledišta i načela bili u stanju promijeniti društvo u cjelini? To je tek, na sreću, trenutak moga zabludjela nagađanja u “igri zamišljanja”.
Moguće i nisam baš daleko od istine kažem li kako je načelo samoobrane -vođeno pozitivnim silnicama - ugrađeno u ljudskoj vrsti uvjetima njezina opstanka, njezinu genu preživljavanja. Držim da čovjek u svojoj osnovi naprosto mora biti dobar - na civilizacijskoj razini na kojoj egzistira. On jedino svojom čestitošću može djelovati u skladu s potpunim uvjerenjem u ono što čini, što ga pokreće iznutra, motivira zdravom, instinktivnom spoznajom. U suprotnom bi, moguće, sve bilo izgubljeno unatoč svim zabranama i kaznama.
Prevagu još uvijek, izgleda, odnosi dobro (koje smo, jasno, sami dobrim imenovali), što ujedno može značiti i kako nam to isto dozvoljava dati maha da se zaputimo drugim putem, vođeni drugim vrijednosnim kriterijima. Jednog dana kad nam sve dojadi, kad nam “svega bude dosta”. No, nije li to već sada? :).
Dakle, bez obzira na to što ljudski vrijednosni principi, unatoč svemu, koliko-toliko mijenjaju boju i oblik ovisno o razini “civilizacijskog raspoloženja”, postoji ono što će barem još određeno vrijeme biti nešto što pripada dostojanstvu neovisno o
tim – barem što se tiče utvrđene dimenzije ljudskosti - nedovoljno uvjerljivim promjenjivostima. Jer kao da nam netko tko je sebe postavio iznad ljudima svrsishodne moći, sve češće podmuklo podmeće svojim zalutalim kriterijima, zanemarivanjem doista bitnog.
Čovjek može zapostavljati svoju djecu ili svoje ostarjele roditelje, na milijun različitih, maštovitih načina izdati svoje najbliže, svojim postupcima iznevjeriti čovjeka uopće, ali ne može, ili točnije rečeno: nema nikakvo pravo reći: to je dio odgovornosti koja meni ne pripada. Može okrenuti leđa uvijek i svakome, ali kao netko tko je svjestan svojih djela i u stanju je raspoznati težinu njihova značenja (bez obzira na svoje stajalište proisteklo iz njegovih postupaka), on intimno ljudski ne može ne biti odgovoran za počinjeno. I to je ono što me u svemu oduševljava: ta nemoć da do kraja bude gospodar svog zla, da ga u sebi do kraja prizna, potvrdi kao veličinu drugoga reda, ali zamalo jednako važnu, nezaobilaznu i do kraja besramnu.
Ipak, on ne njeguje “kult krivnje” toga tipa, u smislu moralna “samopoboljšanja” (osim kao pripadnik određene vjere), iz istinskog osjećaja odgovornosti zbog počinjena, nekažnjiva, nedjela.
Vjerojatno premalo govorimo o dobru, previše o zlu. Ne ističemo dovoljno mogućnost, moć dobrih pretenzija i postupaka. Naš (eventualni) osjećaj grižnje savjesti često nas ne zaustavlja u našim lošim namjerama i djelima, a češće proizlazi iz onog što smo učinili nehotice, no onog prema čemu nas je vodila naša svjesna odluka. Pitam se: bismo li bili u stanju njegovati kult dobra, i kako bi to izgledalo. Bojim se, neću nikada saznati.

gore