Iz zbornika REČI RIEČ 99.
OSOBITA NAKLONOST
Prijateljstvo je oduvijek bilo kategorija ljudskog odnosa
s mogućom višeznačnošću; uvijek je donekle moglo biti prevareno
u svojoj osnovnoj zamisli bez interesa. Zloupotrebljavano
gotovo jednako kao i ljubav, ipak je u sebi uspjelo sačuvati
potrebu koja se ni sa čim ne da izjednačiti, no opstojeći
na nivou suptilne neophodnosti, i u tome je tek korak udaljenije
od ljubavi.
Usprkos svemu, današnje vrijeme baš ne bismo mogli smatrati
nekim naročitim procvatom tog oblika bliskosti; barem ne u
njegovu humanom smislu. Dapače, mnogo puta, pod krinkom dirljiva
prijateljstva ljudi jedni drugima služe samo kao uhodano iskoristiva,
po potrebi probavljiva hrana, potporanj pomoću kojeg se penju
do svog tajanstvenog počesto bijednog cilja.
No, najzanimljivije i najintrigantnije u prijateljskim
odnosima, nezanemariva je različitost prijateljevanja u našim
istospolnim odnosima.
Muškarci su odvajkada znali svoje međusobno drugovanje
održa(va)ti dostatno konspirativnim kako bi im moglo poslužiti
(i) kao štit od moguće najezde ženske 'neposlušnosti".
Za razliku od njih žene su, zaštićene varljivom nježnošću,
bile dovoljno i mudro pokorne da njihovu nakanu, barem vidljivo,
ne osujete. Svejedno je muško prijateljstvo, po mnogočemu
jedan odaniji vid druženja i recipročne ovisnosti. Ponekad
mi se čini da muškarci u tom svom najčešće nesebičnom davanju
sebe nadrastaju svaku drugu moguću ljubav; kao da je njihovo
prisno družbeništvo kakva vješto prerušena misija što samozatajnu
uzvišenost nužno proglašava samo običnom naklonošću.
U svakodnevnim kontaktima, medu sobom zakinuti za mnoštvo
nedvosmislenih, ugodnih dodira ("jer to muškarcima ne
priliči'), oni svoj ugrađeni "oprez" pretaču u povjerenje
koje malo koju ženu može ostaviti ravnodušnom. Puno se puta
dogodi da ženina ljubomora bude razložno usmjerena upravo
na suprugova najboljeg prijatelja, jer malo se koga u razgovoru
sluša s tako nepodijeljenom pozornošću kao što muškarac sluša
muškarca. Na kraju krajeva, već samo muško površno poznanstvo
u sebi uključuje tu količinu neusiljena uvažavanja. To je
vjerojatno stoga što je i suparništvo medu njima usredotočeno
na posve drukčiju svrhu, ono postoji sa značajno manje tenzija,
jer je poduprto djelomično zavjereničkim razumijevanjem "istovrsnosti".
Za razliku od njega, prijateljstvo medu ženama je, premda
svakidašnje transparentno, u biti vrlo složeno u svojoj nestalnoj
koncepciji. Ženama, druge žene (osim ako nisu njihove kćeri
ili majke) zamalo uopće nisu potrebne. Neophodne su im tek
kao zrcalo kroz čiju drsku predvidljivost očitavaju jasne,
opominjuće sne. Unatoč tome, odviše su nepovjerljive, a da
bi u svojim suparnicama mogle istinski ljubiti makar i vlastitu,
smirujuću prepoznatljivost. U svemu je ipak najzagonetnije
prijateljevanje između žena i muškaraca. Gotovo ništa se ne
čini tako napornim kao, jednoj privlačnoj ženi, pridobivanje
muškarčeve (isključivo) prijateljske naklonosti. Od nje se
gotovo uvijek očekuje da se "preda", da "popusti",
ili "zanemari', kako bi eventualno mogla ući u red odabrana
druženja koje podliježe posebnim pravilima. Takvo iznuđeno
"prepuštanje" kojim se, možda, po mišljenju "žrtve",
može stići do prihvaćenosti nje kao ličnosti, nije tako rijetka
pojava. Međutim, prijatelji mogu biti muškarac i žena koji
su jednom bili u vezi, pa čak i oni koji to nisu bili, no
ne i tada ako je to prijateljstvo uvjetovano jedino seksualnošću
određenim načinom ponašanja.
I sama sam često (bila) suočena s nemogućnošću jedne
posve normalne komunikacije s muškarcima koji (su) u meni
vid(j)e(li) samo zamamni plijen Koliko god bili inteligentni,
obrazovani i naizgled profinjeni, uvijek su pritajeno strepili
u svom očekivanju izuzetne spolne nadahnutosti njihovom osobom.
Umalo nikada nisu mogli biti "izvan toga", barem
prijetvorno smireni, a samim time i krotki, kao što se, ukoliko
već otvoreno ne mogu biti takvi, u "normalnim" situacijama
od njih i očekuje.
Puno sam se puta pitala zašto je tomu tako, čemu ta pokatkad
upravo smiješna upornost, kojom, zbog njena načina predstavljanja,
već unaprijed sami sebe isključuju.
Danas, žena, po svemu sudeći, može imati iskrenog prijatelja
pretežno u bivšem ili sadašnjem dečku, ljubavniku ili suprugu,
dakle opet u nekom s kim je jednom bila, ili jest, a nešto
rjeđe i u samo - s realnim pokrićem - izuzetno samouvjerenim
i jakim osobama, ili pak homoseksualcu. Događa se, doduše,
da i podosta iskompleksirani muškarci (no ne i baš bolesno
takvi) mogu biti više-manje podnošljivi družbenici bez "onih"
(barem ne iskazanih) "prekomjernih htijenja", međutim
ne bih rekla da bi se to baš moglo nazvati prijateljstvom,
jer je svaka na taj način inferiorna osoba, kojem god spolu
pripada, pomalo nesposobna za tu vrst odnosa.
Koliko god je prijateljstvo među ženama, kao što već
naznačih, u većini slučajeva tek "transcendentalno nadmoćno"
odmjeravanje, ipak je. najviše jedna međusobna oaza suosjećanja,
otok na koji se naprosto mora pobjeći, jer ih "tamo drugdje"
najčešće nisu uspjeli, ni znali voljeti kao nekog "ravnopravno"
svojeg, ili bezuvjetno pripadajućeg jednom, vrlo sličnom njihovom,
a opet sasvim osobitom, svijetu naklonosti. |
