RECENZIJA KNJIGE
"LEKCIJA O DRSKOSTI" u "Vijencu"

POGIBELJNA ŽUDNJA

        Autorica knjiga pjesama Sedmi pečat, Treći čin, Dječak, Ključarev san i Protuotrov ili njegovanje ludila još jednom je potvrdila svoj izraz u ženskoj književnosti upravo Lekcijom o drskosti.
         Koliko god naslov djelovao školski poučno, sadržaj ipak ne ostavlja dojam priručnika koji bi nas, poput životne kuharice, primjerima uputio kako i s koliko drskosti začiniti ponašanje u različitim životnim situacijama. Korisnih savjeta bi se, dakako, moglo pronaći, ali ova knjiga zapravo je zbirka reminiscencija iz autoričine osobne prošlosti, splet, u podsvijesti ponovno proživljenih, prošlih događaja i komentara koji proizlaze iz odnosa toga prošlog prema ovom sadašnjem. Mogli bismo ovu knjigu nazvati zbirkom eseja, kojom je Stanka Gjurić pokrila sva najintimnija područja ljudskoga duha i tijela, počevši od osvrta na prvu ljubav, preko istančana opisa erogenosti, ljepote, straha, sve do iznijansiranih osjećaja ushita i ravnodušnosti (koji su slikovito razjašnjeni na primjeru dijametralno suprotne percepcije obične nogometne utakmice, u muškarca i žene).
         Autorica Lekcije o drskosti otvoreno, mogli bismo reći - drsko, raspravlja o pitanjima koja Hrvatice čuvaju iza čvrsto stisnutih usana ili pak diskretno traže odgovore u svijetu koji je za njih još zagonetka, u muškom svijetu. Zašto je seks roditelja za nas tabu tema, koji su strahovi djevojčice u tijelu dječaka, nije li pornografija oblik zaostalosti, kako se manifestira duhovna različitost muškaraca i žena te postoji li naposljetku muško - žensko prijateljstvo, samo su neke od Stankinih preokupacija. Ona se ne zadržava samo na odnosu među spolovima i problemima koji iz tog odnosa proizlaze, nego zadire i u metafiziku, razmišljajući o smrti, vječnosti, tajnovitim snovima, metamorfozi bića i onostranom. Za nju su dragovoljno samovanje, vladavina osrednjosti, prezir, zavist, laž, ljubomora i živuće zlo pojmovi koji su toliko stvarni i opipljivi da ih ne možemo jednostavno ugurati u kategoriju apstraktnog, ne razmišljajući o posljedicama.
         Ipak, neki naslovi u ovoj knjizi kriju pismo koje ne slijedi autoričinu britku misao i otvorenu kritiku ljudskoga, nerijetko kukavičjeg, ponašanja. Tragom mirisa, Trosjed, Jelena ili maštanje, Hooperova ljubav, Putovanja, Sjećanje i samoobzir autobiografski su isječci, koji sadrže atribute lirske poezije pa se stilom približavaju pjesmi u prozi. To su možda i najtopliji dijelovi knjige jer Stanka, pišući o sebi, svoj stil prožima zapanjujućom iskrenošću. Prisjećajući se djetinjih fantazija, vješto iznosi najintimnije životne činjenice, živahno ih kombinirajući s neobuzdanim osjećajima. Tako su u Lekciji mali užici poput češkanja i aseksualnog milovanja spretno secirani i izdvojeni kao rijetko spominjan fenomen, koji nikad nije prešao granice prijateljskih i obiteljskih krugova, da ne govorimo o nepostojećoj literaturi na tu temu. Valjda zatrpani informacijama o očuvanju i njegovanju mladolikosti te zbog odanosti uglavnom bizarnim užicima, jednostavno počinjemo zaboravljati koliku sreću možemo otkriti u malim stvarima, kao što je primjerice - češkanje.
         U ovoj knjizi postoji i nešto što ne mogu nazvati reminiscencijom, intimnom ispovijedi niti praktičnim savjetom. To je dio u kojem autorica kombinira maštu i osjećaje, dio u kojem se osjeća udaljavanje od činjeničnoga svijeta u Đavolski san. Otklon od zbilje u fikciju ovdje odaje drukčiji stil, čija poetičnost izbija iz svake rečenice. Možda je to samo još jedno od brojnih autoričinih lica, a možda i jedan u nizu izleta kojima će Stanka ubuduće obogaćivati svoj poetički vrt. Stanka Gjurić je i u ovj knjizi potvrdila svoj poseban dar zapažanja, vještinom psihologa (a vjerojatno i zahvaljujući ženskoj intuiciji) razotkrila je najsloženiji mehanizam postojanja, potrebu jedinstva muškarca i žene u traganju za ljudskom srećom i potrebu svakoga čovjeka da bude voljen. Lekcija o drskosti ne pruža neke moralne pouke, ali potiče na razmišljanje.
         Iz ovih redaka uistinu zrači tipično ženska nostalgija za prošlošću, putovanjima, pogibeljna žudnja za ljubavlju (duhovnom i fizičkom), obožavanjem, glad za ljepotom. Ali sve su to činjenice koje proizlaze iz ženskog duha i stoga djeluju možda ponešto prenaglašeno, izazivajući u suprotnoga spola djetinji strah pred navirućom bujicom osjećaja koja besramno očituje svoj cilj, ali i podsmijeh zbog prevelike tankoćutnosti u izricanju najintimnijih i najmračnijih misli. Žensko čitateljstvo morat će pak prihvatiti još jedno poetično razotkrivanje zajedničkoga vrutka intimnosti. Ono što u svemu tome izaziva blagu nelagodu jest detaljno razrađen emocionalni svijet žene koji se izlaže muškom pogledu, što je nit vodilja Lekcije o drskosti. Intuicija upisana u genima govori mi da neke stvari ipak moraju ostati tajna.

Nives Mikelić, Vijenac- 20. travnja 2000.

MAGIČNOST LJEPOTE (esej iz knjige)

Mnogo je toga napisano o ljudskoj ljepoti, i neću ništa novo reći kažem li da ona često proizlazi ili se potvrđuje iz čovjekove duhovne strukture. No, željela bih govoriti o onoj drukčijoj ljepoti, onoj koja o tome nužno ne ovisi, upravo stoga što je zbog svoje nedostupnosti naprosto neodgonetiva. Bezuvjetnost takve ljepote prkosi svemu onome što bi je zbog bilo čega moglo dovesti u sumnju, no to tjelesno u njoj, ipak zadovoljava sve, ili većinu naših kriterija za njeno prepoznavanje. Kao neoboriv, vječan ideal, ona je ostvariva jedino u samosvojnoj, superiornoj tajnovitosti. Svaka bi neprikrivena banalnost mogla samo uznemiriti njen sjaj.
Zamislite prekrasnu ženu koja «proždire» svoju ljepotu nepodnošljivim karakterom ili glupošću. Je li njezina ljepota zbog toga manje lijepa? Da, ako je naš doživljaj toga jači od doživljaja onog fizičkog. Ili pak, ne, jer ona je zakonitost unutar sebe same, osamljena «slučajnost» koja zbog svoje animalne suverenosti ne treba i ne zahtijeva nikakve druge podrške. Takva ljepota, kojoj nije potreban duh da bi je mogli nazvati šarmantnom, ili štoviše, da bi je mogli voljeti, izaziva strahopoštovanje, i nju se najčešće niti ne želi do kraja razotkriti.
Ljepota kojoj ne treba ništa više od onoga što već ima, iapk je rijetkost. Sve one predivne žene i muškarci koje možemo vidjeti po glamuroznim časopisima, dio su toga (lažnog) imidža neodoljivosti što se konzumira «bez začina». Djevojke s naslovnih stranica nitko ne želi upoznati manje, kao uostalom ni golišave krasotice koje izrazom lica pozivaju na seks, od onih koji su njima zadivljeni. To je privlačnost kojoj je svrha ostati dalek, i upućena je onima koji u svakom pogledu zadovoljavaju takva očekivanja. Često se, doduše, događa da izuzetno lijepe žene nisu i seksualno privlačne; kao da ima ta hladnoća besprijekornosti nepravedno oduzima onaj dio «ljudskosti» koji ipak značajno pripada duhu.
Budući da je mogućnost raspoznavanja ljepote vjerojatno negdje zapisana u našim genima, nije ju potrebno posebno definirati; svi smo na nju osjetljivi i svi je možemo lako prepoznati; ovisna je o našem instinktivnom dešifriranju.
Hrvatska je puna prelijepih ljudi, i u tome, u svijetu sasvim sigurno prednjačimo. Prije desetak godina u Dubrovniku sam upoznala jednoga mladića čiju bi magičnu lijepost teško itko mogao nadmašiti, no začudo, boravak s njime to kratko vrijeme što smo proveli zajedno, za mene je bio gotovo mučenje. Nije, naime, nimalo lako podnijeti nešto tako vizualno nametljivo kao što je ljudska ljepota, takva vrsta ljepote. Sjećam se nepogrešivo, osim što je imao savršene crte lica, bio je i zadivljujuće tjelesne građe (kao da samo lice ne bi bilo dovoljno!). Njegov lik nije imao puno dodira sa stvarnošću; bio je ulovljen u zamku vlastite neodoljivosti, i činilo se da bi, poput Doriana Greya, samo svojom slikom mogao odražavati zbilju.
Do tada nisam vjerovala da muška ljepota može biti na taj način nesavladiva, tako bezobrazno smjela, a opet nezaštićena i ranjiva. U cijeloj se njegovoj pojavi zrcalila neka ležerna samosvijest o moći te očaravajuće skladnosti. Nestrpljivo sam tražila makar i malu nesavršenost kako bih mogla odahnuti u svojoj nekontrolirano navirućoj žudnji da preskočim taj «nevidljivi zid». Svejedno sam znala da je to sve što sam od njega željela: mirnoću u kojoj mogu opipati svoj nagon za iskonskim, u koju želim zaroniti samo kako bih svladala vlastitu nerazumljivu i slatku bol.
No, na njemu je ipak postojala jedna uistinu mala «nesavršenost» koja se iskazivala u nedostatku jednog od bjelokosnih očnjaka. To je, međutim, njegovu ljepotu samo dodatno činilo još božanskijom, jer ju je na skoro suosjećajan način približavalo «običnim smrtnicima». Istina, da nije bilo tog privremenog razmaka kojemu se čovjek jednostavno morao radovati (naravno, ne zlurado), možda bi sve izgledalo drukčije. Ipak, usprkos svemu naprosto nisam mogla osjetiti ništa više od općinjenosti koja nije rađala nikakvom drugom potrebom. I to j saznanje za mene bilo porazno.
Svako je daljnje ostajanje usred te samozadovoljno nerješive zagonetke istovremeno bilo i suočenje s prolaznošću. Osjetila sam otkucaje njezina vješto prikrita nadolaženja.
Nikada prije ni kasnije nisam vidjela nekog tako čarobno lijepog kao što je bio on. U takvu se posebnost čovjek vrlo lako može zaljubiti, premda ne nužno i u osobu koja je nosi.
Čak i ljepota djece, ukoliko izlazi iz okvira uobičajenosti, oduzima dah, i mi joj se šuteći divimo. No ona je, upravo kod djece, i početak jedne lako moguće poremetivosti, jer se s vremenom može pretvoriti u običnost, ili čak ružnoću (koja, naravno, ne ovisi o starosnoj dobi), mada u svakom svom obličju napredovanja dostiže svoj zenit. Ona kroz vlastito bujanje traži dosljednost samo do određene granice, jer ništa nije tako podložno neizvjesnosti kao stasanje mladoga čovjeka. Čini se kao da se priroda neprestano koleba između ljepote i neprivlačnosti, međutim samo je ljepota, kao dio kratkovidne životne određenosti, ono u čemu bi svatko i na bilo koji način, želio sudjelovati.