Knjige, eseji, ...Filmovi, televizija, ...Audio kasetaGalerija slika, foto album, ...Iz tiskaSadašnja i ranije rubrike iz tiska
Pošalji mi e-mailUpišite se u knjigu gostiju
Switch to English


DNEVNIK

**********2 0 0 4. pa nadalje, niže dolje**********

POEZIJA

28/1/2004
Moje pjesme u "slovu" kao grozničava djeca što se međusobno ljube vezana potresnom istinom.

OSMIJEH

2/2/2004
Osmijeh neznanca u Importaneu odškrinu vrata mojoj pronicljivosti i ona mi dopusti avanturu u bezglasnu izgovorivost.*.

SNOVI

3/2/2004
Snovi su nerijetko katarzični. Osjećaj pročišćenja koji me zna obuzeti pri buđenju specifičan je i, rekla bih, nedoživiv u drugim okolnostima.*.

TELEFONSKA_GOVORNICA

3/2/2004
Kakav je samo užitak razgovarati iz telefonske govornice! Ne bih ni znala da nisam kod kuće zaboravila mobitel, a nekog sam hitno trebala čuti. Nema (više) čekanja u redu, pričaš koliko ti drago, nitko te ne požuruje, štovise upravo je oko govornica najmanja gužva...Milina. Tek je sad, rekla bih, ona za mene postala otkriće, jer prije, kad još nije bilo te poplave mobitela, nisam ni stigla do momenta u kojem bih mogla u njoj uživati. Ranije me spoznaja da sam je se napokon dočepala i da moram brže-bolje izreći sto imam na umu prije no što me netko nestrpljiv, straga ne lupi po glavi, u meni je mogla proizvesti samo očaj. No eto, došao je moj čas sada kada je napokon nitko više ne želi..

ZAGREB

15/2/2004
Ništa ne razbuđuje kao hladna kava natašte. Zagledanost u -kroz moj prozor ogoljelu- panoramu grada, učas je bistrija. Blagonaklono mi uzvračaju pogled crkva Sv. Marka, katedrala i dražesni vršci Sljemena. Pitam se koliko još imam na raspolaganju dana ili mjeseci, prije no što mi zagrade taj san iz jednog od rijetkih nesebičnih, dragocjenih dijelova stvarnosti.*.

KAVA

17/2/2004
Katastrofično loša kava koju svako jutro ispijam (bila ona Frankova ili neka druga) kod mene je relativno dobro prihvaćena upravo zbog toga što svakim danom u meni sve više nailazi na zaborav na onu ukusnu i dobre kvalitete. Mogla bih čak reći kako u nedostatku PRAVE kave gotovo da možemo biti sretni što uopće pijemo nešto nalik na nju, barem što se tiče njene boje i naziva. I zato od danas sanjam talijanski dvogutljajni espresso. Lavazzu, i to onu kupljenu u Italiji.*.

SAKE

18/2/2004
Jučer sam u kinu bila počašćena, skoro bih mogla reći rođendanskim (budući da mi je nedavno bio rođendan) senzacionalnim dvosatnim češkanjem. Film "Posljednji samuraj" stoga se činio dvaput boljim, iako u njemu ima toliko (tipično američke) patetike, da čovjeku dođe da se iskrade napolje, uđe u prvu birtiju, te brzo drmne sake (čuvena rižina rakija), na način kao što to i Tom Cruise čini u jednoj sceni, dok već u sljedećoj očajnicki zaziva: "Sake, sake, sake!!!" (da mu donesu još, kako bi ubio bol). "Dajte mi rakiju ili nešto tome slično, da ubijem gađenje" - kaže Europljanin nakon što pogleda ovaj film..

ZOOLOŠKI_VRT

20/2/2004
Sinoć sam bila pozvana na jedno šminkersko okupljanje u hotelu "Opera", i to objeručke odbila, tako sretna što nemam volje za produciranjem takve vrste. "A zašto se onda baviš tim poslom kad se ne želiš slikati? Dobro bi ti došlo pojavljivanje u medijima" - rekli su mi. Kao da je moje pisanje proizišlo iz pojavljivanja u medijima, a ne obrnuto. To je, dakle, taj način razmišljanja kojeg možemo susresti kod većine! Ako razlog za moje pojavljivanje u medijima nije, primjerice, moja nova knjiga, onda to ne treba biti niti moj posjet zoološkom vrtu - mislim si ja.

SAN_O_I.

8/3/2004
Nakratko je izašao iz moje sobe. Zaključala sam za njim vrata, netko je pokucao, nisam otvarala. Mislila sam da je moj otac. I.-a dugo nije bilo. Otišla sam provjeriti; stajao je pri dnu hodnika u svome dražesnom kaputiću i razgovarao s mojim roditeljima. Pozvala sam ga natrag u sobu i upitala:"Zašto odlaziš? Zar to možda TEBI nisam otvorila vrata?" Rekao je samo: "Ja ću sad ipak otići". Nije otišao. Stajao je i dalje u svome slatkom anoraku i šutio. Ne sjećam se da sam ikad tako žestoko i dugo plakala. Čak tako dugo da je i on sam zaplakao. Držala sam u ruci neku papirnatu kutijicu, poput ambalaže od kapi za oči, i u to zagledana nezaustavljivo jecala. Zajedno s njim. Krivila sam samu sebe zbog toga što vrata nisam ostavila širom otvorena. .

PRAZNINA

10/3/2004
Znam da nije važno, ali kad te nagog i nezaštićenog bezrazložno gađaju kamenjem, a ti si posve sam, jer to je tvoj izbor, nitko se za tebe neće zauzeti. Kao i na ulici: nebitno je što se nekog golorukog batina, dok god su promatrači, kao i smišljatelj, na potrebnoj udaljenosti tako da krv po njima ne prska..

BEBAČ

13/3/2004
Dvogodišnji sinčić moje prijateljice napokon pruža ruke kada ga želim uzeti k sebi. Podižem ga i čekam da vidim reakciju ;hoće li prihvatiti do kraja i bez ustezanja činjenicu da je u mome naručju ipak svojom voljom i da ne treba protestirati braneći se ni od čega, što je inače svojstveno djeci njegove dobi. I on, začudo, ostaje priljubljen uz mene, šutke, miran, i čak se osmjehujući. Njegova mala, inteligentna pobjeda nad inače buntovnom bebom u sebi.**.

LUDILO_ILI?

16/3/2004
Na neki je način prokletstvo biti tako drukčiji od drugih. Vidjeti kožom, čitati s čovjeka njegove istine, laži, strahove... Biti upravo progonjen tom nepodnošljivom količinom informacija koje naprosto ne možeš izbjeći; toksičnošću koja te iz dana u dan, trujući, sve više oslabljuje. Možda je jedino rješenje (ponekad) izbjegavati ljude. Je li ta grozna -koliko i veličanstvena- moć dodjeljena samo pjesnicima?.

NEVJEROJATNO

17/3/2004
STANKA (Zlatnome koji nije vidio Hoopera godinu dana):"Pozdravi se sa starim prijateljem!". ZLATNI:"Ali to nije onaj pas kojeg sam ja upoznao. Onaj je bio sivi i malo veći". STANKA: "Ti meni hoćes reći da moj pas nije moj pas?". ZLATNI: "Ne, ali mislim, onaj je bio sivi. Ma je, bio je sivi. I veći, mrvu veći. I stalno je lajao" STANKA: "A tko je onda ovo? Možda ja ni ne znam da na uzici vodim nekog stranca. A možda se i prefarbao; ipak mu je nemali broj godina, a ja, valjda, zaboravna..

IZLOŽBA_(SAN)

26/3/2004
Od gline su modelirali figure ljudi: ratnike,lovce..., pa čak i ubojice. Ja sam živoga čovjeka, dijete, učinila simbolom onoga što bi ono, na toj neobičnoj izložbi, valjalo predstavljati. Velikim sam vidljivim slovima ispisala nešto znakovito na traci oko djevojčičina struka, obukla je u neku izmišljenu nošnju koja je trebala predočiti simbol slobode. Odustala je, jer nije željela biti jedinom živom među tom silnom nepomičnom sedimentnom stijenom s naznakama zastrašujuce ljudskosti. Razumjela sam, premda mi je bilo pomalo žao zbog svega. Smatrala sam ipak da svatko sam mora odabrati, pa bilo to i tako malo dijete, napose u situaciji poput ove. Iza toga preskakala sam gotovo posve nedostižno visoke ograde, bojeći se pada, ali odlučno i, na sreću, uspješno- bez boli i lomova. Tražila sam razlog u naizgled nedosezljivim visinama, za svoj neuspjeh u toj nespasivoj ravnici.*.

EDUARDO

27/3/2004
Tamnoputi prekrasni šestogodisnjak s mladićem od svojih tridesetak godina, sjedi nasuprot meni u tramvaju. Promatrajući me, nešto mu šapuće na meni pomalo nerazumljivu jeziku. Mladić mi se potom obraća: "Kaže da vas je već negdje vidio". Odgovaram gledajući u dječaka: "Možda me s nekim zamijenio". Malac odmahuje glavom: "Ne, ne!". Promatram to prelijepo djetešce koje mi se čarobno osmjehuje i ne skidajući pogled s mene, uporno nastoji odgonetnuti odakle me zna. Zapodjevamo razgovor koji pomalo prerasta u uzajamno divljenje, no on i dalje inzistira saznati gdje me je već susreo. "Možda u trgovini kad sam kupovala bombone, ili u prolazu, možda u dućanu s igračkama"- pokušavam se, tobože, domisliti. Vidi se, nije zadovoljan odgovorom. Na glavi nosi tamnoplavu kapicu koju mu sprijeda, kao ovlaš, podižem, na trenutak se zagledavši u tamnu kosu i meko zagasito čelo s mirisom kakaa. Kao da naslućujem negdje duboko potisnutu čeznju pod površinom tople maslinaste puti. Poželim mu utisnuti poljubac u zglavke malenih promrzlih ruku. Izlazim na tegobnoj sedmoj stanici i premda se ne okrećem odlazeći, osjećam kako me ispraća pogledom izgubljene životinjice koju su već davno, odavno napustili.*.

PREKASNO

28/3/2004
Mučan san. S. me na očigled ljudstva oko nas besramno šamara. Ne sjećam se više, na žalost, zbog čega. Ali kasnije kao da požali, jer dok posrćem prema dijelu livade u kojem spontano otkrivam otajstveno pribježiste nedostupno koracima drugih, začujem njegov jecaj, nezadrživo kajanje... No za nas je već prekasno..

TRESAK

28/3/2004
To bikovsko u A. tako me snažno prizemljuje; uz gromoglasan tresak. Pritom mi se čini da zamalo uvijek nenadomjestivo dokinem tračak manje vidljive krhkosti u sebi, prigušim sjaj blistave opne svojih široko raskriljenih krila. Postajem li time jača ili samo premještam vlastitu lomljivost u prikrivenost nepokolebljivih njedara?.

POČIVALIŠTE_(SAN)

21/3/2004
Ne začuvši njegov lavež, ne vidjevši ga, obratih se svojim roditeljima: "Recite mi samo je li živ". Odmahnuše glavom, skamenjeni od tuge, ukopani u neizrecivost zbog bojazni da, saznavši istinu, ne učinim nešto nepromišljeno. No nisu je mogli izbjeći koliko god to, jasno se očitovalo na njihovim licima, silno željeli. Odjednom primjetim, na tabureu mirno sjedi mladi mačić, onako mačje usredotočeno na događaje, i ne znajući da posve nehotice postaje nevinom žrtvom u dobroj ljudskoj namjeri što bezbolnijih smjena. Uzeh ga u ruke i odnesoh na hodnik rekavši: "Maknite ga što dalje odavde". Oni bez riječi to odmah učiniše, pa jadno mače u hipu nestade, pretpostavljam, završivši kod susjeda. "Ovdje su moje pjesme, moj dnevnik i sve ono što sam do sada napisala"-rekoh "...tako da znate"- pokazavši prema kompjutoru, te izadjoh na ulicu - u tom trenutku svoje jedino moguće počivalište..

SNOVI

1/4/2004
Moji su snovi katkada proročki. Utopim se u njihovu izražajnu obistinjenju još dok samo sanjam, dok sam još na samoj ivici odvajanja od njihove pjenovitosti, tek jednim udisajem odjeljena od nipočem nimalo stvarnije zbilje. Tako i sinoć usnuvši predvidjeh današnje događaje, predskazah kroz svoje iscrpljujuće snohvatice laganu, pitku zamku, izdaju, neopozivost. Poput čaše šampanjca koja te ne opije, ali te uljuljka u zakučaste kodove prepuštanja trenucima unaprijed predviđenim za malene, dražesne poraze svojstvene samo velikoj djeci i ustrajnim, dragim (nepopravljivim) naivcima.*.

POSLASTICA

6/4/2004
Pripremam se nagraditi(?) svog psa sićusnim bombonima koje obožava. Odjednom se odlučim na jedan eksperiment: uzet ću bombom između palca i kažiprsta, tako da bude zapravo neuhvatljiv, i ponuditi mu ga da vidim što će učiniti. Primiče se mojoj ruci i pažljivo ga pokušava dohvatiti,izvući, barem nagristi, međutim ne uspijeva jer je bombon tako prilegao između moja dva prsta da ga je nemogucć doseći s koje god strane pokušao. Može ga samo liznuti, što i ćini, isprva se zadovoljavajući samo time. Čovjek bi očekivao da će se životinjica poput njega (inače vrlo napasna, hiperaktivna i katkad, kad misli da bi se trebala od nečeg braniti, kad joj dozlogrdi, čak donekle vampirski bezobzirna) pred nečim tako primamljivim kao što je ta poslastica, odlučiti na ugriz da pokoleba svog vlasnika u njegovoj "okrutnoj" igri. No Hooper, tamo gdje je ljudsko meso, tek nježno obuhvati zubima da ne nanese bol, gricne taman toliko kao da ljubi i potom se povlači. Legne i gleda u svoj primamljivi, nedostupni desert, mireći se s time da ga možda neće ni dobiti, ne odustajuć od svoje bezuvjetne, savršene ljubavi..

RIJEČ

9/4/2004
Začarana, prigrljujem u sebi jednu jedinu riječ. Nezaustavljivo. Poznatu, a opet tako stranu: bljedunjavu, nehajnu i laku kada u njoj ne nalaziš smisao i uporište, a predano tajnovitu i smjelu u njezinoj magičnosti prianjanja, iscjeljenja; kad makar umišljaš da ti je potrebna, da je bez nje nemoguće. Ponavljam je poput molitve, tu otegnutu, dragovoljnim isposništvom žigosanu žudnju, ladolež u mojoj duši..

ZVJERIBEBA

13/4/2004
Zašto čujem vrisak u daljini kad Hooper izlazi na ulicu nevoljen?; u zrncu sekunde prognan iz njihova srca, omrznut zbog mene. Nakratko; al' kada!!! U kako zao čas! Prolama se kvartom, para nebo, dozivlje u pomoć, taj krik "otete" zvjeribebe; i što vidim?: krvava cesta, prestravljena lica, ljudi u čudu zastajkuju. Otvaram prozor i naginjem se preko željezne ograde dok mi nesnošljivo tutnji u grudima, a iza mene mali zadihani pas već stigao sa šetnje..

ZALJUBLJENOST

22/4/2004
Moja se Hooper u Samoboru zaljubila, međutim, kao što to nerijetko i biva, u pogrešnoga. Padala je kiša, nikog nije bilo na ulici osim nas troje, gospodarice i dvoje pohotljivih "grešnika". Govorila sam: "Sada nam samo Bog može pomoći". Jer veliki pas također nije bio nimalo ravnodušan. Štoviše! Kričao je i plakao kao da ga netko bičuje, jer ja sam Hooper podigla u naručje (nije mi bilo druge!), da je spasim od mogućih neželjenih posljedica. I tada se odjednom iza ugla pojavi čovjek i od nas odvuče njezina nesuđena ljubavnika pritisnuta silnom boli i mukama zbog neostvarenih očekivanja. Bijasmo spašeni..

IZLET_(SAN)

26/4/2004
S Antom i Hooperom na izletu. Nalazimo se u nekoj planinskoj kućici gdje objedujemo. Hooper je, postrani u kutu, također zabavljen svojim uobičajenim obrokom od dehidrirane hrane. Bliže njemu, na šanku, neki čovjek jede svoj grah s rebrecima i špekom. Primjećujem kako tu i tamo Hooperu dobacuje pokoji komad mesa i zbog toga mu se obraćam riječima: "Gospodine, molim vas, prestanite hraniti mog psa". On na to ni "bu" ni "be", već kao da govorim gluhome, ponovno mu dobaci jedan poveći komad. Ne mogavši više izdržati taj bezobrazluk, dotrčim do Hoopera kako bih mu na vrijeme mogla izvaditi meso iz čeljusti, što i uspijevam, te se odmah potom približim ćovjeku i uguram mu taj isti komad mesa u usta, rekavši: "Lijepo sam vas zamolila da prestanete. Niste me poslušali". Nakon što je taj povelik komad na silu prožvakao, ili bolje rečeno - progutao, odmah se pokupi uz neku besmislenu prijetnju tipa: Tužit ću vas svojoj mami..

HRABROST

27/4/2004
Zašto sam u snu tako odlučna i hrabra (?), ne bojim se. Kao neizbježni junak: heroina, glavni lik. Kome mogu, uostalom, u tim nedokučivim predjelima snivanja prepustiti takvo mjesto, osim samoj sebi? Je li u stvarnosti, zapravo, to moje nedosegnuto naličje? U snu sam se uvijek spašavala sama, dok je na javi to bilo nešto izvan mene, jer kao utopljeniku nikada ljudsko biće nije bilo ono koje bi mi pružilo ruku (ili to nisam znala, u što sumnjam, jer djela dobre moći, ako dolaze od čovjeka, uvijek se na neki način prepoznaju), već providnost. Dakle, jesu li san i realnost, u segmentu prihvaćanja zbiljnosti kroz vjerovanje u ono što se snivaču ili "stvarnoživitelju" događa, zbog toga isto? Vjerojatno jesu, ali u toj nekoj zbilji ti ne možeš sam sebi nametnuti lik "općeg junaka", osim u svojoj eventualnoj shizofrenoj zamisli, pa je otuda i tvoja moguća hrabrost manje važna, posve neprimjetna, ili pak uopće ne postoji.*.

MOJE_PJESME_MOJI_SNOVI

28/4/2004
U jednom sam trenutku osjetila svojevrsni upozoravajući škljocaj. Ne mogu točno razabrati kada, ali ćini mi se - negdje između samog obećanja i hitrosti njegova "prijeteća" ispunjenja. Kao da sam željela da se ta varka produži, da potraje kako bih imala vremena dokučiti njezin istinski uzrok. Ovako sam bila prerano spremna da na tome sve i završi, primorana da prigrlim onu premisu što me sve vrijeme zadržavala u jezgri moje znatiželje koja je htjela prodrijeti do samoga dna. No, kraj jedne epohe nadanja kroz skepsu, upućuje i na početak premošćivanja tog bremena nedovoljne vjere - u lakovjernost kakvu zasigurno zaslužujem..

DUGA_MRAČNA_NOĆ

29/74/2004
Jučer po treći put na Vrdoljakovu filmu "Duga mračna noć". Kolosalno! Naravno, svaki put proučavam i svoje reakcije na film: hoću li na istim mjestima zasuziti, opaziti što novo ili na drukčiji način doživjeti ono isto; preusmjeriti pozornost na mjesta koja oko ne nalazi po vlastitom "nalogu" percepcije, svoje vizualne prijemčivosti i dosljednosti. I doista, tri scene koje me uvijek podjednako ganu su ona masovna u kojoj se mladež kroz pjesmu složno odupire nepravednosti i nasilju, zatim momenat kada se Višnjic i Navojec rastaju, i dok mu on (Mata), dok je Iva već odmakao dovikuje: "Znao sam ja da me voliš, al nisam znao koliko!", te ona Dudekova scena uz kočiju. Naravno da je dirljivo i sve ostalo, ali me se ove tri scene, sad je to nepobitno, najviše dojme. Tu se rušim. I još ovo: onaj dječak na kraju, kad se Višnjić vraća kući iz zatvora, mogla bih slobodno reći: najljepše je dijete koje sam ikada vidjela. Tu senzualnost koju taj osmogodišnjak (ili desetogodisnjak) posjeduje je toliko iznimna da čovjeka naprosto skameni. To bi senzacionalno izražajno lišce trebalo snimati što je moguće više, još dok je (upravo) u toj razvojnoj fazi, da se na taj način, zauvijek upisano, u svojim različitim preobražajnim ciklusima izražajnosti zaustavi u vremenu baš kao u zamrznutu kadru na samome kraju filma. I još nekoliko mojih laičkih opaski: Goran Visnjić nikad tako lijep kao kad je tužan. Tarik Filipović posjeduje moć uvjerljivosti u svome pogledu koja gotovo, na određen način, spektakularno nadmašuje očiglednost same stvarnosti, koliko god je to, jasno, uopće moguće, a ja od tog mišljenja ne odustajem (premda bi ga trebalo podrobnije objasniti, što mi trenutno ovo mjesto ne dopušta, dakle nekom drugom prilikom i na drugome mjestu), i na kraju: glazba je u svakom momentu tako nepogrešivo pogođena da te naprosto prenerazi svojom duboko intimnom "točnošću.*.

DIJALOG_(SAN)

4/5/2004
ONA: "Što te više upoznajem, to te manje volim, a više želim." ON: "To mi je i cilj, mislim: da te natjeram da me dovoljno poželiš". ONA: "Dakle, ti bi radije da te ne volim, a spavam s tobom, nego da te volim i ne spavam s tobom." ON: "Zašto bi jedno iskljucčvalo drugo?" ONA: "Već sam ti stoput rekla: Jer je moja ljubav prema tebi idealizirajuća." ON: "Dobro, tada bi mi bilo draže da me ne voliš, jer bih tada ispunio sve svoje želje s tobom". ONA: "Ali to se kosi s tvojom tvrdnjom da i ti mene voliš. Kad netko nekog doista voli, onda mu je stalo da taj voli i njega, a ne isključivo da s njime vodi ljubav". ON: "Pa rekla si da je i tebi svejedno volim li te ja ili ne, jer je tvoja ljubav prema meni, tebi samoj sasvim dovoljna. Što te onda brine moja ljubav prema tebi?" ONA: "Zaboravljaš da je moja ljubav idealističke naravi. I doista žalim sto nemaš nevinu dušu djeteta, zbog cčga, moguće, ne bi bio tako dobar ljubavnik kakvim te kroz tvoje ponašanje doživljavam. No, što me se, zapravo, tiče kakav si ljubavnik, kad te još uvijek dovoljno volim da te ne želim. Možda, doduše, kako stvari stoje i kojim tijekom idu: samo do sutra." ON: "Takvu te volim!" ONA: "Eto vidiš, odaješ se. Stalo ti je samo do seksa sa mnom, u čemu nema ničeg lošeg, naravno, osim što bih te zbog svoje idealizacije, pristanem li na to, mogla početi prezirati!" ON: "Preziri me, ali mi se prepusti". ONA: "Možda bih trebala doći do točke u kojoj te više neću voljeti i tada ću biti tvoja na način kao što ti to želis. Zar to nije apsurdno?" ON: "Kako god da je, i što god da je, dovodi do cilja". ONA: "Tvog cilja, hoćes reći". ON: "Našeg cilja, jer koliko sam shvatio, i ti to želis. Spriječava te jedino ljubav". ONA: "Rekao si "jedino" ljubav. Ne mogu vjerovati. Pa zar nije ta ljubav prevelika cijena za nešto tako prolazno kao što je spolna strast?" ON: "Nije ako ti je do spolne strasti jednako stalo, premda je besmisleno nedosegnuta upravo zbog, kao što ti kažeš: ljubavi". ONA: "Idealizirane ljubavi, u ovom slučaju, zaboravio si dodati. No, reci: voliš li me bar malo?" ON: "Volim. Puno, a ne malo". ONA: "Tada se odrekni želje za mnom, u ime te svoje ljubavi. To je daleko manja žrtva". ON: "Daleko manja od čega?" ONA: "od toga da ja žrtvujem svoju ljubav za nekoliko seksualnih susreta s tobom". ON: "Na mojoj je vagi to podjednako važno". ONA: "Ali na mojoj postoji samo ljubav. A ako na nju stavimo tvoju, jedva će dotaci pliticu od lakoće." ON: "To je ipak tvoja vaga, kako si i rekla". ONA: "Znaš li da svojim postupcima dokazuješ da ti ta moja ljubav uopće nije važna?" ON: "Pa donekle i nije kad je već toliko samozadovoljna. Kao da joj ja i nisam potreban da bi postojala." ONA: "Ali ona i postoji upravo zahvaljujući tebi. Da tebe nema, ne bi ni postojala. Tvoje postojanje je uvjet za njezino. Nije li ti dovoljna sama spoznaja da te negdje netko, još k tome netko tako blizak ti i dostupan, voli, a da ti ne moraš učiniti baš ništa da bi to voljenje održao na životu, osim da postojiš? Pa čak i da sutra, ne daj Bože umreš, ona bi kao takva i dalje egzistirala". ON: "Ali što ja imam od toga?". ONA: "Duhovnu spoznaju. Zar sve mora biti materijalno dokazivo?" ON: "Ali ljubav je i primanje i davanje". ONA: "Ako ne primjećuješ, ja ti daljem ljubav, ali je ona nešto sasvim drukcčje od uobičajenog tipa ljubavi i možda doista i postoji da bi me uvjerila u višu smislenost, ili smislenost uopće, samog života. I ako ti je stalo do tog mog smisla, odustat ćeš od svoje potrebe za tjelesnim spajanjem sa mnom". ON: "Ali tada te više neću imati potrebe ni želje viđati". ONA: "Ako je ta odluka zrcalo tvoga duha, pristajem na to da se više ne vidimo, sa žaljenjem prvenstveno zbog spoznaje o duhu. Ali, začudo, ne ljubeći te manje. To bi ipak za mene bio prevelik ustupak ovozemaljskom, za moje već ionako sasvim dovoljno shrvano biće.".

RODITELJI_(SAN)

5/5/2004
Negdje sam na moru. Krk ili Rijeka. Možda prerušeni Zagreb; stube koje se ruše u središte grada opasana zidinama. Unutar njega prekrasni parkovi, uzane kamene ulićice, more vidljivo samo u mislima. U snu sanjam svog oca kako mi dolazi u posjet. Stiže mi, onako mladolik i radostan, grli me. Kažem mu: "Tata, upoznala sam nekog poput tebe kad si bio mlad". Obuzima me neizmjerna sreća. Zatim se budim u tom snu, iz sna. Sutradan ujutro susrećem svoju majku na ulici kako sporim, gotovo teturajućim korakom, pognute glave i nekako odsutno ide ulicom vukući za sobom kofer na kotačima. Iznenađena sam. Pitam se zašto je doputovala. Nije mi rekla da će doći. Nije se javila. Ili se možda ja nisam odviše dugo javila njoj, pa se zabrinula. Dva ili čak tri dana. Zaboravljam. "Mama, što radiš ovdje?" - pitam je, onako zaćuđena, a ona mi s tužnim, bezvoljnim izrazom lica odgovori: "Evo, došla sam, jer tvoj tata odlazi na par dana na poslovni put, pa tako, da ne budem sama dođoh k tebi". "Što si to rekla?" - pitam je, ne vjerujući onome što sam čula u vezi s tatom. "Tata je na putu, dok se ne vrati bit ću ovdje" - izgovori, i dalje me ne gledajući u oči i pomalo odlutalo. Poželim joj reći kako tate odavno već nema, ali na vrijeme ušutim. Ne govorim ništa. Prihvaćam njezin pričin i sama želeći u njega vjerovati. Odjednom ću: "Baš sam ga sinoć sanjala. Jedva čekam da se vrati. Tako ga želim zagrliti." Smješta se u neki sobičak blizu hotela u kojem sam odsjela. Kad je sutradan ujutro posjećujem, jer moram otputovati dalje, želim je zamoliti da pođe sa mnom. Nađem je sklupčanu u sobičku toliko skučenom da u njega može stati samo krevet. Leži tamo onako sićušna, krhka (sušta suprotnost onome kakva je u stvarnosti), i spava. Drijema ili spava. Rano je popodne, a ona još spava. Što joj je? "Mama..." - obraćam joj se "..ja bih trebala otputovati. Pođimo zajedno, nemoj ostati tu sama". Odbija poći. Radije ostaje. Hoće more. I dalje je nekako bezvoljna. Govori kao kroz san. Kao da cijelo vrijeme, otkako je došla, otvorenih oćiju, poput somnambula, hoda i sanja. Odlazim, sjedam u nečija kola, i tada se sjetim: zaboravila sam svoje cipele u kući mojih prijatelja. Zapravo sam cijelo vrijeme bosa, a da do tog trenutka to nisam primijetila. Tek mi je tog trena postalo neobično biti bosonogom. Krenuh do kuće tih prijatelja, no... Jesam li ih pronašla i uzela, te svoje sandale, ne sjećam se. Mislim da nisam. Mislim da sam i dalje gazila bosa.*.

PRAZNINA

15/5/2004
Odakle odjednom ta strahovita praznina? Kao iza oluje: smiraj i s njim nespojivo svjetlo. Kako sam mogla vjerovati u nemoguće? Uvijek se vraćam k istome izvoru neispunjenja. Moje su misli negdje onkraj zbiljska postojanja, pa zbog toga i moja očekivanja slijede tu nit -naizgled- proturječnosti mog bića. Sve što tražim, sve što želim bičuje me svojom urotom neostvarivosti. Ne priznajem nikakvu logiku koja svojim "zdravorazumskim" skladom guši sve ono što svojom nutrinom osjećam i što jesam. To se može nekome činiti suludim, zabludom..., ali mi smo ono što osjećamo i to nas određuje u našim postupcima, i -na koncu- to je ona vrst slobode koju nam nitko ne može oduzeti, jer što god nam drugi činili, čime nas god, i na koji god način željeli razuvjeriti, ona i dalje, neotuđivo, ostaje u nama; (ako smo Svoji.

RUKE

17/5/2004
Zamisljam: on me čeka; raširio je ruke. Možda mu neću pohrliti u zagrljaj, ali on vjeruje da ne bih ni stigla u te tamne, prizivane dlanove koji su me do sad -tako nehajući- mimoilazili. Njihova je ispruženost samo tromo, nerazbuđeno gibanje izazvano podražajem samotnih mojih proplamsaja.

KAFIĆIRANJE

27/5/2004
Momci u kafiĆu tamane sendviČe velike poput Hoopera, M. mi priČa o svojim bivšim i sadašnjim ljubavima, H. laje na prolaznike i konobare, a ja spavam, a ja spavam, a ja spavam....

BLAGOST

28/5/2004
Blaga prehlada, blaga temperatura, blaga glavobolja, blaga muČnina. Muka mi je od sve te blagosti.

MOĆ_ISTINE_(SAN)

29/5/2004
čovjek (obračajući se djevojčici): "Tko je taj koji te ne voli?". Djevojčica: "Onaj tko me sada mrzi". Čovjek: "Tko? Reci." Djevojčica: "Onaj koga prepoznah, kome dah ime i svojstvo". Čovjek: "Zar je to nešto loše?" Djevojčica: "Nitko nije presretan ako netko drugi u njemu potakne ono za što je on do tada mislio da u njemu ne postoji, i onda to prezre". Čovjek: "Može li to biti razlogom za mržnju?" Djevojčica: "Da, ako je takvo što prepoznato kroz ljubav". Čovjek: "Zamršeno". Djevojčica: "Ne poželite sebi nikada onog tko voli samo očima istine..

KOLAČ_(SAN?)

1/6/2004
Kod frizerke sam u salonu smještenom u mojoj zgradi, a tu se nalazi i njezin osamnaestogodišnji sin, "lep ko greh" - štono se kaže. I prije no što mi je počela prati kosu, ja na njezino (ne)zadovoljstvo objavim kako bi bilo najbolje da mi svog jedinca makne s očiju, jer bih ga, zadrži li se tu duže, mogla doslovce pojesti, za što, rekoh, držim da joj ne bi bilo naročito drago. "On je kao kolač s jagodama" - velim joj "... za kojim ne mogu ne posegnuti" - još pridodam. Ona malo ustukne, pogleda mene, zatim njega, da vidi mezimčevu reakciju; dečko se, naravski, šeretski osmjehuje i čini se kako ne bi imao baš ništa protiv da ga teta popapa. "Idi sine doma, moraš učiti" - kaže mu brižno njegova majka. "Zar baš moram? Zašto mi kradeš užitke?" - prosvjeduje djetence od metar devedeset. I tako moj kolač;, kolebajući se, čas odlazeći, čas se vračajući, svejedno, potjeran, nevoljko ode. Da sam ga počela jesti, možda bih jagode ipak ostavila netaknutima. Bi li tako doista i bilo, to -na žalost-ipak neću saznati..

ULJUĐENI_DIJALOG

4/6/2004
J.(kroz zube): "Smrvit ću te". S. (potiho, u sebi): "Samo probaj", a zatim i naglas: "Samo probaj!" J: Ne zvao se ja J. ako neću". S: "Ne zvala se ja S. ako hoćeš. Evo ti, na!" I S. (tj. ja) ga mlatne poglavi, a on se uhvati za trbuh i izrazi sućut samome sebi na odlasku. Hi - ha!.

PODUDARNOST

8/6/2004
Kako se ponekad u životu zbiju prekrasni, čudni zaokreti! Kamen te pogodi s jedne strane, a cvijet pomiluje s druge. Doduše, najčešće se dogodi da taj "kamen" dovede do nekog korisnog ishoda (preokreta), u smislu "svako zlo za jedno dobro", pa je već zbog toga slučaj u kojem se lošem -ležerno i nepretenciozno- suprotstavi dobro, te tako loše poništi dobrim i na taj način proizvede ravnotežu, bogomdana podudarnost koja liječi.

POPUNJENI_UPITNIK_(SAN)

13/6/2004
Bolnica, more, golišavi ljudi. Jedan Siniša ili Nikša, naša goruća uzajamna naklonost. Netko treći tko pomućuje skladnost našeg odnosa nekim ugovorom, zabilješkama što bacaju sjenu na naš zanos. Želimo ući u more, spojiti se, zaboraviti sve objede i spletke, no nekako kao da ne možemo. On zna da je odavno odabran i to ga ne čini sretnim. Želi neupisanost u sudbinu, traganje neokaljano predvidivošću, mogućnost nespojivosti jednako kao i stapanja. Zašto ga toliko smeta što odjednom zna da sam njegovo ime odavno upisala u predočeni mi upitnik kojeg (nesmotreno?) popunih intimnim istinama. Želi li on možda ne znati da je bio toliko željen još prije no što sam ga uopće poznavala? Neodgonetivo! Zaključujem nakon buđenja: vrlo zanimljiv, premda pomalo mučan, i zapravo - san u potpunosti udaljen od svake moguće -osim do kraja izokrenute- stvarnosti..

KRIŽ

18/6/2004
Dolazi mi prijatelj, skida kapu, primjećujem ima na glavi šavove, udubljenja. Ne izgleda kao nešto što se skoro dogodilo. Ne pitam ga ništa, držim se kompjutora gdje trebam nešto za njega napisati, i ne pokušavam odgonetnuti što mu se to desilo, odakle te strahovite rane, jer možda su stare koliko i on, možda ih nisam ranije vidjela jer nosi šilterice, možda je imao više kose koja je to skrivala...Na izlasku mi sam objašnjava o čemu je riječ. Mislim si: da je došao bez ruke, jednako bih postupila, ne bih ga ništa pitala, osim ako mi sam ne bi o tome nešto rekao. Ne želim kopati po tako bolnim očiglednostima, niti o njima išta znati ako mi onaj koga se to tiće ne želi sam o tome nešto reći. Ljudi će uvijek iznaći način da vam sami priopće ono što žele, ne trebamo mi biti ti koji ćemo, rujući po njihovoj intimi, doznati činjenice koje s nama nisu možda spremni podijeliti; time bismo ih mogli nepopravljivo povrijediti. Dovoljno je bolno za njih već to da se vidi križ koji nose, da ga (premda bi to vjerojatno željeli) ne mogu skriti..

NEOBIČAN_SUSRET

20/6/2004
Dvomjesečni mačić prestravljen stoji pred Hooperom. Crn, s bijelim mrljama, izgleda poput kakva njezina mačkolika mladunčeta prema kojem Hooper ima blagorečeno neobičan odnos: dvoumi se da li da ga ispljuska ili udavi (od dragosti?). No nakon što ja uzviknem: "Pusti mačića!", Hooper naginjući glavu udesno kao već netko tko je u međuvremenu dobio po nosu ili tek možda iz puke predostrožnosti nezahvaćene ikakvim prethodnim lošim iskustvom, pomalo ukošenim hodom i sa samo naslučujućim uzdahom olakšanja u sebi, od njega se, nekako nevoljko, ipak odmakne i ode..

SKLOPKA

23/6/2004
Samo je nedostajao taj škljocaj, pa da sve sjedne na svoje mjesto; trzaj koji kaosom dovodi red u stanje stvari, a bol poništava, izbija, strepnjom. Znači li to i da je strepnja dobrodošlija od boli? To nije ni važno, sve dok je jedno uspješno nadvladano drugim, sve dok je prijestolje zauzeto silom koja je (trenutno) jača, ali ne i nepodnošljivija. Tko se to tako dobro za mene brine, brigu zamjenjujući novom brigom? Život sam, moje unutarnje određenje koje me kroz prijeteće potonuće -izbavljajući me katastrofom- izbacuje na sprud.

KAFIĆOMANIJA

24/6/2004
Odjednom kao da nemam vremena nizašto drugo osim za kaficiranje, što mi, uzgred budi rečeno, i odgovara. Rastežu me "znani i neznani", kafić ovaj, pa onaj, kao da nam je najednom misija provjeriti udobnost svih stolaca u gradu, te potom važno odlućiti u kojem se najbolje sjedi, a u kojem pak je kafiću najbolja usluga. Sa svakom promjenom mjesta, brbljavost mi se zastrašujuće pojačava. Na momente mi se čini kao da samo ja govorim, ne dajući nikome drugome da dođe do riječi, toliko je daleko dogurala ta manija kafićočavrljajnog hodočašćenja. I dok pritom pisac u meni sakuplja građu za, moguće, neki budući roman, čovjek u meni samo beskrajno uživa u čarima druženja s tim preslatkim ljudima koje, čini mi se, svaki put dok otvorim usta, poput kakva umiljata i stidljiva mačića, onako -kao usput, potajice, liznem. Možda to ipak osjećaju, pa se zbog toga ne daju doma kao ni ja..

NOVA_RIJEČ

25/6/2004
Jucer sam skovala novu rijec: TALENTOFOB=čovjek koji se, iz -katkad u sebi i neosvještene- zavisti, boji tuđeg talenta. Najgore je kad talentofob u rukama ima moć da odlučuje o sudbini darovitih pojedinaca, odnosno njihovih djela. Primjera znam nebrojeno mnogo, i ne bih sad nabrajala.

TERAPIJA

26/6/2004
Baš kao da bolujem od neke smrtonosne bolesti, moj prijatelj I. svaki me dan značajno i pomalo zabrinuto pita: "Kako se osjećaš?" Odgovaram: "Odlično. Isto kao i jučer", naglasivši ovo "isto", kao da sam, s obzirom na formulaciju i ton njegova pitanja, tek dio igre u kojoj glumimo neke izmišljene likove i trebamo biti što uvjerljiviji. On pritom mora biti nasmrt ozbiljan, a ja samo nasmrt bolesna. Svaki put nakon našeg razgovora kao da se nekako osjećam bolje - poput rekonvalescenta na multivitaminskim injekcijama širokog spektra (ovo izmišljam!). Pitam se nisam li stvarno bolesna, a da to ne znam, ili sam već "s one strane", a da to isto, jasno, ne znam. Sad mi je već i nekako sumnjivo dobro, no to je valjda dio terapije.

ŠPICA

27/6/2004
Neki dan na špici jedne talijanske komedije - popis aktera sniman kamerom na tržnici gdje su njihova imena ispisana rukom na papiru i izložena, poput cijena, uz voće i povrće. Najduhovitije je to da su imena glumaca manjih uloga, po dva stisnuta, kao za kaznu, na istom komadu papira..

DIJETE

5/7/2004
Napokon sam, i to sasvim slučajno, upoznala A.-inu sestru. Primjećujem da je i ona ostala dijete. Djeca se (napose odrasla) međusobno prepoznaju; suvereno i nekako neopterečujuće kreću se poviše svih ljudskih glava. Pitam se je li stigla vidjeti. No njih dvoje, te dvije dražesne, plemenite njuške koje se pozdravljaju svojevrsnim bratsko-sestrinskim gugutanjem razumljivim samo bliskim srodnicima u posjedu brižno odnjegovana jezika posebne vrste ljubavi i pripadanja, oni su takodjer osobite zvijezde. Jednostavno znaš, kad ih tako zajedno vidiš, da će negdje zauvijek (ostati) sjati.*.

ČUDAK

5/7/2004
Opet sanjam more. Zasigurno mi jako nedostaje, pa to na taj način sublimiram. Susrećem čovjeka kojeg ne poznajem, a koji mi se, pristupivši mi bez pozdrava, pomalo nasilno obrati riječima: "Htio bih vam otkriti mrak u sebi koji me proganja". "Zbog čega bi to mene zanimalo? Ta ja vas niti ne poznajem" - odvratim zbunjeno i iznenađeno. "Muči me jedan detalj iz moje prošlosti. Vi ste jedina osoba koja bi to mogla razumjeti"- odvrati podosta sugestivno. "No dobro, o ćemu se radi? - upitam tek toliko da ga se riješim, jer me, odjednom primjećujem, uhvatio za rukav košulje i kao da me ne misli pustiti sve dok ga ne saslušam. "Činio sam zlo zbog onog što je u meni bilo jače od mog osjećaja za moral i odgovornost, obranu dostojanstva. Imao sam sreću, sve je završilo dobro. No moglo je biti fatalno". "I? Što je bilo dalje? - propitkujem se i protiv svoje volje, jer znam da nema drugog načina da ga se otarasim. "Nema povrijeđenih. Ni na jednoj strani. Ostalo je samo sjećanje. Prebolio sam, no u jednom sam se trenutku, dok je sve još bilo sasvim svježe, čak poželio ubiti" - nastavi on svoju priču. "Prijeđite već jednom na stvar. Nemam više vremena" - prozborim netaktično, mršteći se i već nestrpljivo pocupkujući, jer on me i dalje steže za rukav bijele košulje na kojem se najednom ukaže velika crvena mrlja. Krv? Kako? Odakle? Vidim da je i sam primijetio to crvenilo iza ćega se naglo trgne i nakon poduže šutnje zausti:"Ako je iskorištavanje kroz užitak spojeno s potrebom i posebnom vrstom naklonosti koju ovog časa ne bih želio definirati, posljedica je samopredbacivanje kroz svjesnost o grešci proizašloj tek iz umjetno stvorene neprimjerenosti" - protisne gotovo kroz suze. "Znači, vi ste nekog iskoristili? - upitam ga sad već u potpunosti u ulozi psihoterapeuta koji, premda prisiljen saslušati, ipak nastoji riješiti problem i poput prava profesionalca - uistinu pomoći. Čovjek na to ne odgovori ništa. Napokon pusti moju ruku, no svoje zakrvavljene prste primakne svojim usnama i u njih blago utisne poljubac. "Tek toliko da znate" - prošapta i na moje se čuđenje udalji, bez osvrtanja. Tko li je bio taj čudak?.

FAZA

7/7/2004
Hooper me od sebe ne pušta ni na trenutak. Ja to zovem "faza". Moj pas je u fazi. To je razdoblje u kojem je ovisan o fizičkoj bliskosti sa svojim vlasnikom. Sve dok sam mu dovoljno blizu, on pomalo mačkasto kraljuje. Moj ležaj sada je njegov, moja fotelja također; kao i period moje vlastite faze lagodnosti i opuštanja. Dragovoljno mu sve to prepuštam. Ležeći na samom rubu kreveta ili sjedeći na podu, obrazom tik uz njegovu njuškicu kojom me odozgor gurka kako ga ni na sekundu ne bih zaboravila, odjednom postajem ponosnom na sva svoja odricanja..

CITAT

9/7/2004
On citira nju kako ona citira njega. Ja citiram njega kako on citira nju koja citira njega. Mi se uzajamno citiramo. Citat glasi: "Kako bih ti rado..." A na vama je da si mislite kako ide dalje.:) Bez citiranja!.

KONZULTACIJE

10/7/2004
Pohode me demoni. Jedan kaže: "Baci ga u koš! Hitni ga u smeće!" Drugi će: "Ne, radije ga u baci u rijeku. Iz smeća bi mogao iskočiti". "Isplivat će taj. Ne da se on tek tako" - kažem ja. I zaista, moj osobni, budući utopljenik, neplivač s barem devet života, nazove me i objavi da tek što je izašao iz duboke vode u koju su ga neki nepoznati bacili svezanih udova, te povrh toga s golemim kamenom pričvršćenim o nogama. "I kako si se uspio izvući?"- pitam gotovo u nevjerici. "Tja..." - započne on ležernim tonom osobe koja kao da je sve to samo sanjala, i nastavi: "...ipak me nisu prije toga zadavili. Da jesu, možda se ne bih iskobeljao". Ah, tu smo dakle! - na to ću sama sebi. Demončići! Konzultacije!.

OŽIVLJAVANJE (SAN)

24/7/2004
Sanjam kako oživljujem -odavno, u stvarnosti umrla- prijatelja. U mom snu on je tek zamro ili se samo pretvara. Na nekom mostu. Ponovo. Usta na usta. Moj kažiprst i palac na njegovim nosnicama. Potom masiranje srca. Radi li se to uopće tako? Neću li ga time zapravo dokrajčiti? Osmjehuje se nakon što otvori oči, iza mog dvanaestog pokušaja. Po drugi put već u istom tjednu sanjam taj nepoznati most i njega. Što li mi (san) želi poručiti?.

PROMJENA_(SAN)

26/7/2004
Moj pokojni ujak i njegova brojna obitelj, negdje na moru u svojoj golemoj vikendici. Posjećujem ih, no zaboravih sa sobom ponijeti bilo kakvu odjeću, pa sam je prinuđena posuditi od sestrične. Hodam po kući poput duha, u njezinoj širokoj, bijeloj haljini i pozdravljam se s onima koje još nisam uspjela vidjeti. Kao da ih ima mnogo više no što mi je ostalo u sjećanju od ranije. Dugo ih nisam vidjela i činjenica da sam u tome bila zapravo onemogućena, nekako me pogađa, boli. Tu je mali Kato kojem je tek deset mjeseci, a već hoda i govori (čudo od djeteta!), zatim još neki rođaci koje još nikada nisam upoznala. Ujak mi se obraća: "Znaš li ti da nastupa velika promjena?" Odgovaram mu: "Znam, već je nastupila", i osmjehujem se. "Ne znaš ti jos"- veli mi on. Na to ću ja: "Pa što? Ionako ću jednom umrijeti". On me pogleda značajno, raširi ruke i prošapta: "Dođi. Nije još kasno". Čim sam se probudila priupitah se: za što to nije još kasno?.

SANJAM

29/7/2004
Sanjam kako spavam. Sanjam kako sanjam. Sanjam kako dišem; kako se dižem i spuštam, ljubim nevidljive usne pod mojim teškim, umornim kapcima.

GRAD_(SAN)

1/8/2004
Koji je to bio grad? Čekao je na mene. Mračan i prelijep. Vracala sam mu se iz svoga mjesečinom obasjana potkrovlja. Slijedila sam vlastiti trag, poput pepela posut opustjelim ulicama. Kakav užitak i kakva bol!.

PERICA_(SAN)

2/8/2004
Perica, moj papagaj u Čakovcu - sam, jer su moji roditelji došli k meni u Zagreb. "Kako ste ga mogli ostaviti samog?"- preneraženo ih pitam. "Ima li uopće dovoljno vode u posudici?"- zabrinuto nastavljam. "Mislim da ima" -odgovara mama. "Misliš? Znači mogao bi i ne imati" -sad sam već više no zabrinuta. Odlučujemo se uputiti svi skupa u Čakovec, ali ne možemo povesti sa sobom Hoopera, jer znamo kako bi reagirao kao veliki "ljubitelj" ptica. Odvodim ga u podrum i tu ušuškavam u brašno. "Tu će ti biti dobro dok ne dođem"-velim mu razapeta između Perice i njega, moje podjednake ljubavi koja je primorana birati i tako živjeti na dva kolosijeka, samo zbog toga što se oni međusobno ne podnose. U Ćakovcu - Perica u svojoj krletki nepomičan sjedi na maloj drvenoj prečki. Vode u posudici za prst. Dobro je, pomislim. Mislim da je ipak bio živ, samo shrvan od tuge što su ga napustili..

KLUPKO

3/8/2004
Svake večeri stavljam malo crno klupko H. do mene na postelju. Ono se opruži i spava. Kad bolje promislim, možda i ne spava ili barem ne sasvim, ne snivalačkim snom pasa koje se ne gurka i ne obasiplje poljupcima u njuškicu, ničime ne smeta. Čak i kad po nekoliko puta tijekom noći odlazim u dnevnu sobu da bih, ne mogavši usnuti, pogledala kakav film. A u krevetu je isključivo zbog moga htijenja. I tu ostaje sve do ujutro. Vjerno i časno..

PROGONSTVO_(SAN)

5/8/2004
U tuđoj kući prostriješe mi ležaj na dasci za peglanje. Pomislih: ipak nisam baš tako tanka i lagana. Pobjegoh u noć, u slučajan zagrljaj muškarca kojeg jedva poznajem. "Ne idi"- rekao je "..ako odeš, nemoj se više vratiti". I ja odoh od njega sutradan popodne kad je već ionako bilo kasno za svaki povratak. Moja je majka već bila na drugom kraju zemlje. Zašto joj se na vrijeme ne pridružih? - upitah se, pomalo si predbacujući što nisam uspjela stići u dogovoreno vrijeme na mjesto gdje me je čekala. Gdje ćemo se sada sresti? Bijah daleko od doma, svake ljubavi i nade. U svojevrsnom progonstvu..

S.O.S

6/8/2004
Ja sam trbuhozborac. S mora SMS-om Anti poručujem: "Nisam ti htela reći, ali ne daju mi jesti. Dva cevapa po covjeku". Ah, oh! Hi-hi, ha-ha,ho-ho!.

U_RESTORANU

8/8/2004
Mali Lukas. Dob: pet godina. Mama Argentinka, tata Hrvat. Plavokosi ljepotančić. Moderno, pažljivo poderane traperice na mjestima gdje je to za jednog petogodišnjaka najpoželjnije. Na koljenima. Da njih lakše odere. Preslatko mu stoje. Penje se po prečki za koju je pričvršćena tenda. "Kojim si jezikom to maloprije pričao?"- pitam ga? "Španjolski"- odgovara s laganim stranim naglaskom, po čemu zaključujem da živi vani. Inteligentno me gleda dok nastavljamo razgovor koji odjednom naprasno prekida njegova mama pljesnuvši ga po guzi, uz jedno: "Oprostite" upućeno Anti i meni, jer misli da nam smeta. Ah, ti roditelji! No malac se ubrzo vraća. Vragolasti osmijeh maloga anđela..

AHOJ

18/8/2004
"Ahoj!"-veli mi muškarac u prolazu. "Ahoj!"-odzdravim. Nastavimo razgovarati na engleskom. Nakon desetak minuta upita me jesam li Šveđanka i eto odgonetke: oboje smo Zagrepčani..

OPRAH

18/8/2004
Jučer u "Oprah show-u" o tridesetogodišnjoj učiteljici koja je imala vezu sa svojim sedamnaestogodišnjim učenikom. Kaže da je popustila njegovim nagovaranjima, jer je bila u emocionalno lošem razdoblju. Nije čekala dugo nakon što su spavali, već je brže-bolje to ispričala svojoj prijateljici, te potom, tobože, da prijateljica ne javi direktoru, sama se odlučila prijaviti. Objašnjava zašto je to učinila: željela se osjetiti privlačnom i poželjnom. Što nije otišla u zoološki vrt k čimpanzama, možda bi uz njih to isto osjetila, a barem ne bi upropastila jedno dijete u čijim ocima, danas, pet godina poslije vidimo da još "odrađuje svoj grijeh". Pomalo zbunjen i preplašen sjedi do nje na kauču i krajičkom oka je pogledava, budno motreći nije li što krivo rekao. Primjećuje se kako ga drži na uzici i njime manipulira Morao je potvrditi kako je to bila velika ljubav. Da na neki način opravda čin (jer je, naravski, cijela stvar završila na sudu), spasi njenu čast, zbog toga što je on bio taj koji je nju zaveo, a ona mu popustila. Možeš si misliti! Mora da mu po cijele dane trubi jedno te isto, kako ne bi zaboravio, da je u situaciji u kojoj se nalazi, vlastitom krivnjom, vlastitom odlukom. A mali je samo htio biti glavni frajer u razredu. Sada pak je s 22 godine već otac. Emocionalno ucijenjen. Skupo ga je stajala njegova dječačka požuda..

SAN

19/8/2004
Cijelu noc sanjam Marka. naša telepatska povezanost je zaista čudesna..

NAGLAS

21/8/2004
U snu sam rekla: "Dakle, on je tako sladak da bih ga mogla pojesti zajedno s njegovom ježek frizurom". Potom sam se probudila, samoj se sebi smijući; tome što sam to naglas rekla.*.

TJESKOBA_(SAN)

24/8/2004
Sanjam da je poginuo T. Obuzima me tjeskoba. Pomislim kako je šteta sto smo se tako rijetko viđali, a sad ga, eto, više nema. Ipak, nekako kao da ne vjerujem da se to stvarno dogodilo. Želim mu telefonirati, ali nešto me spriječava. "Ne vjerujem. Samo si se sakrio."- pišem u mobitel poruku i ostavljam je za sebe..

ANALIZA

27/8/2004
Razmišljam o jučerašnoj temi kod Oprah. Mladi crnac navodno silovao svoju dvije godine mlađu kolegicu (djevicu) na koleđu. Nije, doduše, proglašen krivim za silovanje, već je optužen za zlostavljanje djeteta, budući da je djevojci u to vrijeme nedostajalo tri mjeseca do šesnaeste godine, kada se osoba proglašava odraslom. Osuđen je na deset godina zatvora. Oprah vodi razgovor s njim u kaznionici, a također i s djevojkom. Njihove se priče, naravno, ne poklapaju, premda ona kaže kako se nije branila, niti je vikala, jer se bojala da je ne povrijedi, iako joj nije ni prijetio. Ipak kaže da ju je skinuo na silu, držeći je za ruke i prije silovanja navukao prezervativ. Prijavila je silovanje tek dva dana kasnije. Moje mišljenje: ona nije ni znala što joj se zapravo događa, ili još točnije, prešutno mu je dopustila da s njom ima spolni odnos. Tko zna zbog čega je u tom trenutku tako odlučila, vjerojatno joj je imponirao kao vrlo popularni dečko u školi, odličan učenik, izuzetno lijep (ne sjećam se da sam ikad do sad vidjela tako lijepog crnca) i uspješan sportaš s dobrom sportskom perspektivom. Odgojili su ga roditelji bijelci koji su ga posvojili s njegovih deset godina. Nameće se pitanje zašto ga je prijavila tek dva dana kasnije? Naime, tek kad je vidjela da se drugi dan u školi prema njoj ponaša kao da se ništa nije dogodilo, i na određen je način, tim ponašanjem ignorira (vjerojatno je očekivala iskazivanje veće pažnje, ako ne i hodanja), zakljucila je da je silovana. Dakle, njegov jedini grijeh, rekla bih, je taj što je nije dovoljno poštovao kao i to što s njom nije imao nikave ozbiljnije namjere. Vjerujem da je samo na osnovu toga zaključila da je iskorištena, prevedeno - silovana. Radilo se, u neku ruku, o svojevrsnom nesporazumu. Ona se nije protivila, čak ni verbalno, i on je njezino ponašanje iščitao kao pristanak, što zapravo to i jest bilo, samo što se ona nadala da će nastavak priče biti drugačiji.

UROTA_(SAN)

4/9/2004
Moj stric i njegova kći dočekuju me u svome stanu u Varaždinu. Opet kasnim, ne stižući u obećano vrijeme, kao u gotovo svakom svome snu. Govore mi kako ih je posjetio neki novinar iz Globusa i propitkivao se o meni. Saznajem kako su pritom o meni izgovorili mnoge laži. Ne trude se čak ni sakriti da su lagali, jer vjerojatno znaju da bih to ionako uskoro i sama saznala. Pokušavam si protumačiti zbog čega su to učinili, je li tome uzrok njihova ljubomora, što li. Odlazim kući potištena, nemoćna da išta promijenim. Zapravo mi nije stalo čak ni nazvati dotičnog novinara, kako bih opovrgnula ono što su o meni rekli. "Inspiraciju" za taj san vidim u sinoćnjem filmu "U obranu časti". Bez svake sumnje..

DRESURA

5/9/2004
Jutros u šetnji s Hooper do nas dotrči pudlica koju njen vlasnik iza toga izmlati zbog toga što je pretrčala preko ceste. Odavno sam naučila da ako pas nije na lijep način dresiran od malena (znači, bez da ga se tuče ili na bilo koji drugi način kažnjava), ne postoje nikakve kazne koje išta mogu promijeniti. Moja mama je činila sve da dokaže suprotno, no ja Hoopera nisam nikada kažnjavala, već sam mu, kada bi nešto takvo učinio, samo znala odrješitim glasom reći:"To se ne smije!", premda sam ga uglavnom iza toga i pomilovala, jer nisam željela da se ni u jednom trenutku osjeti nevoljenim. (Morate shvatiti zaljubljena vlasnika!!!) Zbog toga je s vremenom naučio da kad kažem "čekaj", stane i nikad se ne dogodi da me ne posluša. Jedino što još uvijek čini, budući da nije prošao pravu školu dresure, jest to da ponekad pojede nešto što usput pronađe, ali i to se dogodi zaista rijetko, jer ga budno motrim, pa kad i ugleda nešto za popapati, ako prosudi da sam mu preblizu (a uvijek sam), brzo se predomisli. Dobro zna da ću mu taj zabranjeni zalogaj nastojati izvaditi, ali i ne samo to, već da ću u tome najvjerojatnije uspjeti. To mu govori njegovo bogato iskustvo.

OBARANJE

11/9/2004
Neki dan pri posjetu veterinaru, Hooperova veterinarka izgovara: "Još nikad do sad nisam morala obarati psa na bok zbog rezanja kandži". Ne zna ona što su sve drugi veterinari prije nje, do sada morali činiti kad je on u pitanju, a ranije nikada nisu. Bolje da i ne zna, jer možda nas više ne bi ni primila. Ha ha!.

LIPOSUKCIJA

10/9/2004
Zaboravih spomenuti najvažniju stvar: moj je Hooper bio na estetskoj operaciji otklanjanja masnog tkiva na trbuhu i prsima. Veterinarska liposukcija. Ha ha ha! Danas sam mu baš skinula zavoj. Sad samo čekamo da mu ponovno naraste krzno na obrijanim mjestima, jer dolazi zima, bit ce hladno, a on gol golcat na tako osjetljivim mjestima..

KOMENTAR

13/10/2004
Moj susjed naglas razmišlja o Hooperu koji sjedi pored mene u kafiću: "Ostarel si, kaj ne?"-veli mu. Ja šutim i gledam u svoj čaj, a najradije bih mu rekla:"I vi ste ostareli; to ne vidite?", ali sam usiljeno pristojna, jer znam da ne misli pritom nista loše. Ide mi na živce kad komentiraju izgled mog psa, osim kad kažu, kao neki dan mladi dečki u prolazu: "Kako prekrasan pas!". Hi ha!!.

TRČANJE

22/10/2004
Danas kod NSK, H. trči po stepenicama, vitak i mlađahan. Kakva divota opet šetati starim, dobro utabanim stazama jednim od najljepših dijelova grada i, zasigurno, jednim od najljepših šetališta u Zagrebu..

VINCENT_VAN_GOGH_(SAN)

4/10/2004
Ante i ja nalazimo se u vlaku na relaciji Amsterdam-Zagreb. Listamo nekakvu brošuru s popisom putnika i osnovnim podacima o njima. Na popisu se nalazi i osoba koja prevozi slike Vincenta Van Gogha u neki grad na D., nama nepoznate države kroz koju prolazimo. Pomislim kako ću tijekom putovanja otići do dotičnog gospodina ili gospođe (jer još uvijek ne znamo o kome se radi, naime ne piše ime, već samo na kojem se sjedalu nalazi osoba koja prevozi slike) i kako ću se podrobno raspitati o izložbi. Putnici između sebe razgovaraju o tome kako je riječ o Van Goghovu rođaku, premda bi mogao biti i netko tko, primjerice, samo organizira izložbu. Pogledam u smjeru sjedala pod navedenim brojem, međutim kako još uvijek nisu sva popunjena, odlučim pričekati da se svi putnici smjeste. Iz daljine ne mogu točno razaznati sjedi li već netko na tom broju, ali je on svakako s nama suprotne strane u vagonu, budući da se mi nalazimo sasvim lijevo od izlaza, u kutu, a broj "taj i taj" je sasvim u kutu desno. San se, na žalost, tu negdje i završava, tako da ne stigoh ništa doznati..

"lOŠ_ODGOJ"

11/11/2004
Sinoć na Almadovarovu filmu "Loš odgoj". Obožavam njegov film "Pričaj s njom", međutim od ovog sam očekivala mnogo više. On gotovo uvijek koketira s određenom pomaknutošću kada je rijec o seksualnosti njegovih likova, pa tako i ovdje susrećemo transseksualce i transvestite, no smatram kako nije uspio postići onakav umjetnički dojam (osim u scenama ranog djetinjstva glavnog lika) po kakvom je, barem kako se meni čini, inače prepoznatljiv u svojim filmovima. Ipak, ostao je, dakako, dosljedan svojoj izrazitoj bizarnosti.

NEOBIČNO_(SAN)

12/11/2004
Nalazim se opet negdje na moru. Susrećem jednog dječaka, sina A.D.-a, no mnogo je mlađi no u stvarnom životu. Zadržava me kod sebe u nekoj kućici u potkrovlju. To je naš prvi susret i oboje smo pomalo opčinjeni jedno drugim. Među nama rađa se vrlo neobično prijateljstvo koje nastoji narušiti njegov ljubomorni otac. M. mu, međutim, ne dozvoljava da se upliće u naš odnos, i on se, začudo, povlači. Više nam ne smeta. Poticaj za taj san vidim u svome nedavnom prvom susretu sa svojim mlađahnim rođakom Viktorom..

PREUREĐENJE_(SAN)

12/12/2004
Ante i ja se vraćamo doma s puta i u stanu nalazimo moju mamu i radnike koji su već pri završetku obnove moje kuhinje. Nove podne pločice i novi namještaj. Ne sviđa nam se kako izgleda, međutim s ozirom da je ionako trebalo ući u projekt preuređenja kuhinje, mirimo se s nastalom promjenom. Važno je da je novo, zaključujemo. Kad li odjednom spazimo neka dodatna vrata u kuhinji i kad ih otvorimo, ugledamo još jednu prostoriju koju je naš "dobri duh" pretvorio u sobu za goste, a radnici nam objasnili kako su, kopavši, naišli na taj skriveni prostor i odlučili ga iskoristiti za još jednu prostoriju. No, tu nije kraj, jer se u toj sobi nalaze jođ jedna vrata koja pak vode u još jednu prostoriju. Ovaj put su iz toga napravili ostakljenu terasu. Sad smo već pomalo u brizi, budući da se naš stan nalazi u visokom prizemlju jedne goleme višekatnice i bojimo se da će nam možda prigovarati zbog narušavanja vanskog izgleda zgrade, s obzirom da smo terasom praktički izašli na ulicu i imamo lijep pogled na maleni trg i prolaznike. Sretna sam, a istovremeno u brizi da mi to ne oduzmu. U jednom se času budim i u zapravo tome polubudnom stanju svjesno odlučujem sanjati dalje, jer mi se ne da izaći iz tako privlačne "snovite stvarnosti". Samozadovoljno ostajem unutar moga sna i po ne znam koji put pregledavam prostorije detaljno proućavajući svaku od njih po valjda stoti put. Ne želim se probuditi i tako lutam od kuhinje do sobe i terase i natrag. Svjesna sam toga, dakako, da sanjam i da ne želim izaći na javu dok god se ne nauživam sve te, u stvarnosti, onakvoj kakva je trenutno (što se mog stana ticć, odnosno njegove veličine), nedostižne ljepote. I ostadoh u tom svom proširenom stambenom prostoru sve do iza 11 sati kad zaključih da je vrijeme ustati i zakoračiti u moj ionako prelijepi, mali "brlog" kojeg ne bih mijenjala nizašto na svijetu..

NIKO_KRANJČAR_I_BASNA_(SAN)

12/12/2004
Izlazim s Hooperom u šetnju i u dvorištu zgrade ugledam tri momka koji raspravljaju o tome što je s leđima Nike Kranjčara. Jedan veli: "On je to zaradio na nogometu", a drugi mu se suprotstavlja: "Nema to veze s nogometom, ja točno znam zašto njega bole leđa, ali neću reći. Zašto bih vama, kretenima, to otkrio?". Treći isprva šuti, no odjednom tog drugog snažno udari po ramenu, tako da ovaj posrne, i vikne: "Budalo, ti ćes nesto govoriti o mome susjedu Niki!? Ako netko nešto treba znati o njemu, onda sam to ja. Niko stanuje odmah do mene na Borongaju". Tog trena im pristupi moja pas Hooper i na moje golemo čuđenje obrati im se dubokim muškim glasom: "Ako baš hoćete znati, Niko Kranjčar je moj susjed". I okrenuvši se prema meni upita me: "Je li tako, Stanka?" Velim ja: "Tako je", i povučem ga za lajnu, jer su se momci zbog nas jos više ražestili. Usput još doviknem: "Ali svejedno ne znamo zašto ga bole leđa!", te krenemo kroz prolaz natrag prema našem ulazu. Čim smo odmakli iza ugla odahnula sam, no kad sam se okrenula nakon nekoliko trenutaka, ponovno su nam bili blizu. Hooper me počeo vući prema njima i, vidim, neće kuci. Velim mu: "Ako ti hoćes ostati vani i tući se s njima, ostani. Ja idem doma". Nakon što sam ga ostavila samog, nije prošla ni minuta, eto njega natrag. "Što je, junače, zašto nisi ostao?"- pitam ga. "Dosadni su"- veli "...stalno trube jednoteisto"..

TRG

16/12/2004
Gledam kroz prozor na trg koji nije trg, ali bi mogao biti trg. Ima gotovo sve što je potrebno jednom trgu, premda i sve ono što je za jedan trg suvišno, zbog čega i nije trg. Kad bismo maknuli ove aute, izravnali pločnik, dodali malu fontanu, klupe i nešto više zelenila, to bi doista mogao biti trg kakva bi svatko poželio, napose ja koja tu živim - na toj točki bez trga..

SPOTOVI_PREDSJEDNIČKIH_KANDIDATA

17/12/2004
Gledam i ne mogu vjerovati. Kakav katastrofalan spot ima Jadranka Kosor. Gdje je taj scenarist?! Treba ga zadaviti. I redatelja isto! Izgleda kao da joj je to netko namjerno napravio kako bi izgubila dio glasača, jer nije za povjerovat da uz toliko novca koliko je njezina stranka spremna uloziti u promidžbu (i napokon koliko je uložila), mogu učiniti takav kobni promašaj. Za njom ne zaostaje ni Ivić Pašalić. Njegov pak je spot pravi crni humor. Da ne znaš da je istina, pomislio bi da te netko (kao TV gledatelja) zeza. Još nisam vidjela spotove ostalih predsjedničkih kandidata, ali teško da mogu biti gori od ovih.

***********2 0 0 5.**********

BLJEŠTAVILO

4/1/2005
Kroz prozor dnevne sobe ja gledam u izlog grada. Moj pas zaista ima prekrasno osvjetljenu noć, spavajući u svojoj fotelji tik do raskriljenih zavjesa. Možda mu čak na momente malo i blješti. Sve će uskoro biti u staklu, cijeli taj izbjegnuti trg i možda će se upravo stoga, zbog tog odbijajućeg svjetla, poželjeti preseliti k meni..

DOGOVOR_(SAN)

5/1/2005
Odlazim do Tončija Vrdoljaka kući, buduci da imam s njime dogovor oko nastupa na nekom kvizu znanja. Nešto poput "Milijunaša". Penjući se prema njegovom stanu koji se nalazi na posljednjem katu jedne zgrade u samom centru, primijetim jednog mladića koji ide ispred mene, i zaustavlja se također pred Vrdoljakovim vratima. Nakon što je pozvonio i oboje uđosmo u stan prepun svečano odjevenih ljudi, shvatim da sam došla u vrlo nezgodno vrijeme, premda smo se dogovorili da svratim do njega oko 10 navečer. Tonči me pozove da mu se pridružim u njegovoj biblioteci gdje ćemo se na brzinu dogovoriti, budući da je, doista, kaže, do slavlja došlo neplanirano, što mi nije na žalost stigao javiti. Malo mi je neugodno jer sam došla s maskom od Nivea kreme na licu, ne očekujuci da se trebam posebno uređivati za naš susret. Uspostavilo se da je onaj momak s kojim sam ušla u stan, zapravo Goran Višnjić kojeg ja, tko zna zbog čega (bio mi je nekako drukčiji) nisam uspjela prepoznati, pa se gotovo ražalostih što upravo njega sretoh pod takvim nemogućim okolnostima. Posve neuređena, štovise s kozmetičkom maskom na licu susrećem toga prelijepog dečka. Grozno!!! To se samo meni može dogoditi, pomislim. Kad smo već završili s dogovorom i Tonči krene sa mnom prema izlazu da me isprati, dođe Višnjić do nas i započnemo razgovor. Odjednom ću ja: "Ah, ova moja maska od kreme, ne znam zašto je nisam skinula prije nego sam došla". A Višnjić će na to: "Sad ćemo je skinuti" - i učas izvuče maramicu iz džepa i počne me brisati. Nisam se još stigla ni snaći, već je gotovo svu kremu obrisao s moga lica. "A ja sam mislio da imate takvo lice"- veli mi on. "Bas ste lijepi ispod" - pridoda. Nekako mi bijaše lakše kad je to izrekao i, nakon još malo ćaskanja oprostismo se i ja se radosno otputih kući.*.

KLJUČEVI_(SAN)

9/1/2005
Ključeve od stana pospremila sam u podrum; hladan i mračan. Sakrila ih ispod mnoštva stvari prekritih crnom ponjavom. Potom sam izgubila ključeve od podruma; bilo je jednako nemoguće ući u stan, kao i u podrum. Bijah gotovo izgubljena. Ne sjećam se što je bilo dalje.

VEPROMEDVJED_(SAN)

12/1/2005
Osim Hoopera u kući još držim nekoliko vepromedvjeda (križance između medvjeda i vepra). Kaže Ante: "Mora da je medvjedu zaista zagustilo kad je navalio na vepra". Dakle, jedan se vepromedvjed iznenada, inače vrlo miroljubiv, bez nekog naročitog povoda okomio na Hoopera, tako da sam H. čitavo vrijeme trajanja sna morala nositi na rukama i tako ga štititi od te umiljate dlakave polumedvjedice, odnosno poluveprice. Baš slatko..

TSUNAMI_(SAN)

13/1/2005
Nalazim se negdje na brodu blizu Splita. Iskrcavam se želeći pješice stići do Šibenika da ondje posjetim jednu moju dragu znanicu. I kao što to u snovima obično i biva, odjednom se nađem okružena brdima i u svojevrsnoj stupici. Ne mogu izaći van. Kad napokon i uz tešku muku uspijem pronaći izlaz, dolazim do nekog otočića s kojeg bih morala prijeći na kopno, no odjednom me zapljusne golemi val i jedva uspijem izbjeći da me ne poklopi. Prava noćna mora. I ne stigoh do Šibenika. Ostah negdje na pola puta, spašena no nesretna što nisam stigla tamo kamo sam željela.

MALI_KATO

16/1/2005
Veli mi jutros mali Kato na telefon: "Jučer sam lovio zeca". Pitam ga: "Pa gdje? Kako? U šumi?" Odgovara mi mudro: "U šumi se zečevi ne smiju loviti. Nije u redu. Oni su tamo u svojoj kući. Lovio sam ga po kavezu u dućanu za životinje. Htio sam ga pustiti van, ali se nije dao"..

OPET_KATO

17/1/2005
Danas me čuvas"- veli mi Kato. "Po tvom naređenju"-odvraćam. "Ali moraš mi pročitati nešto prije spavanja, inače ti neću zaspati"- veli kroz smijeh. "Bit će ti dosadno. Čitat ću ti svoje eseje - kažem mu."Barem ću brzo zaspati"- na to će mali pametnjaković. "Sigurna sam. A od sad ću ih pisati, osim za Newsweek, i za tebe"- kažem. "Nusik?!"- upita. "Da, Nusik" - odgovaram oblačeći zimsku jaknu, u žurbi da uhvatim autobus za Samobor..

IPAK_POEZIJA

18/1/2005
Dakle, Katu ipak nisam čitala eseje, vec moje pjesme. I, začudo, jako su mu se dopale. Dugo nije zaspao. Upravo stigoh kući, umorna sam i neispavana. Idem u krevet, a sutra ću se baviti organizacijom moga skorašnjeg, zasluženog dvomjesečnog odmora na Kubi.

ROĐENDANSKI_DAR

20/1/2005
Sanjala sam kako otvaram prozor i pred sobom, umjesto "izbjegnutog trga" vidim prekrasne planine i golemi travnjak. U tom sam se trenutku nekako napola i probudila, te htjedoh nastaviti sa snom tamo gdje sam stala. Znala sam od ranije da je to moguće, no ovaj put sam htjela napraviti korak dalje u svom eksperimentu čija mi je ideja nadošla sasvim spontano, onako bunovnoj, u procjepu između jave i sna. Vratih se, dakle, svjesno u svoj san i svoju dnevnu sobu, približih prozoru i pogledah kroz njega. Željela sam vidjeti ponovo planine i susresti nekog koga dugo nisam vidjela. Planine su i dalje bile tamo. Bio je i on. Dozvala sam ga. Zbivalo se sve upravo onako kako sam željela. Vladala sam svojom zbiljom u snivanju. Bila sam gospodar događanja.

ČUVAR_N._(SAN)

23/1/2005
Ležim u kadi s N. Crne je boje kože, ćemu se uopće ne čudim, štoviše divim se njegovoj puti koja kao da isijava pod obilnom pjenom. Kažem mu: "Opusti se, ne budi tako napet. Kao da ćeš svakog časa iskočiti van". On se na to samo nasmije i zaroni. Tražim ga po dnu kade, no nikako ga ne mogu pronaći i odjednom vidim, lebdi iznad mene, ima krila. "Poslan sam da te čuvam" - veli mi. " Baš neobičan način"- odvraćam, pitajući se: zar je moguće da baš on?.

LATINSKI

25/1/2005
U snu razgovaram s nekim ljudima na latinskom. U jednom se trenutku napola probudim i poželim zapisati posljednje što sam izgovorila, no nisam bila dovoljno razbuđena da bih bila u stanju uzeti olovku u ruke, a kasetofon mi nije bio dovoljno blizu. Naravno, ništa od onog što sam u snu govorila nisam zapamtila, jer latinski ne znam. Po buđenju sam htjela provjeriti u riječniku što sam zapravo rekla, no na žalost ništa od toga, jer nisam uspjela zabilježiti, niti se sjetiti rečenog. Šteta. Jedino čega se sjećam bila je riječ "nostrum".

92

26/1/2005
Pri izlasku s mamom iz stana, primjećujem B. kako stoji preko puta ceste i nadzire nas. Kažem mami da požuri, da nas B. ne sustigne, no on krene prema nama, zbog čega ja potrčim prema kafiću tražeći pomoć. Za mnom uskoro ulazi i moja mama, sva zajapurena, i već na samome ulazu se sruši. Ljudi se skupiše oko nas, raspituju o čemu je riječ, i ja im objašnjavam da me B. proganja i ne znam kako ga se otarasiti. Konobar je ljubazan i ponudi nam da nas isprati do kuće nakon što popijemo kavu. Čim smo se vratile doma, začujem zvono na vratima, pogledam kroz špijunku i ugledam opet B-a. Govori: "Otvori vrata, inače ću provaliti". Zabrtvljujem bravu još jednom, za svaki slučaj, a navlačim i lanac. B. će opet: "Otvori kad ti kažem, inače ulazim na silu". Hvatam se telefona i biram 92. "Jesam li dobila policiju?"-pitam. "Ovisi koga trebate"-odgovara mi glas s druge strane žice. "Treba mi policija. Hitno"- kažem nadodajuć: "Prijeti mi se provaliti u stan". Glas će s druge strane na to: "Stizemo", nakon što mu izdiktiram adresu. Još takoreći nisam ni spustila slušalicu, B. je već bio unutra. Vrata su s lakoćom bila otvorena; kao da je pomaknuo karton. U strahu sam što će se dogoditi, no on mi samo veli da mu dam svoju najnoviju zbirku pjesma. U međuvremenu policija mi zvoni na vratima, ja ih otvaram i šapučući im objašnjavam da je za sada sve u redu i da ću B.-a uskoro ispratiti van, neka za svaki slucaj pricekaju. Oni se sklanjaju, a ja B.-u brze bolje dajem zbirku i ispraćam ga iz stana, što on, na moje čuđenje, prihvati bez ikakvih problema. Bojah se da pri izlasku ne vidi kordon policije (bilo ih je najmanje sedam) kako negdje čuče i motre na moj stan, no sve prođe u redu. te on iziđe i uputi se po stepenicama, dok su oni provirivali iz lifta. Kakva samo ingeniozna ideja! Ha-ha-ha! Uđoše iza toga u stan i ja im potanko ispričam što se i na koji način dogodilo. Uspostavi se da je čovjek s kojim sam razgovarala na telefon, i koji je također došao sa "spasilačkom ekipom", moj bradati susjed sa šestoga kata. "Zato smo tako brzo stigli"-objašnjava. Pitam ga kako to da me pitao koga trebam. Odgovara: "Imam i svoju firmu ima na istome broju, pa sam zato morao pitati koga trebate". Vrata od stana su uništena, pitam se kako i gdje ću nabaviti bolja od ovih, kada su, navodno, ova bila najbolja. Budim se. Noćna mora je završena..

TRAČIBABA_(SAN)

26/1/2005
R. želi od mene izvući istinu na način kao što se to radi u američkim filmovima prigodom ispitivanja osumnjičenika u policijskim postajama. Pomoću laži. Govori mi: "S. je rekao da ste nešto imali", i pritom se, tobože, zagonetno smiješi. Otprve prozrem njegovu igricu, no izgleda kako on to nije u stanju primijetiti, pa neprestano ponavlja isto, očekujući valjda od mene da priznam. Istog se trenutka prisjećam kako nedavno namješta stupicu K. da ona čuje samo dio njegovog razgovora sa mnom, taman onaj djelić koji je nedostajao da pogrešno poveže stvari s onim što joj je jednom samo kao natuknuo: očekivani potvrdni odgovor na njegovo pitanje koje već u sebi sadrži nepobitnu tvrdnju. Istovremeno znam da S. tako nešto nikada ne bi nikome rekao, pa taman da je to i istina, a narocito ne tračibabi poput R.-a. No R. želi kod ljudi prouzročiti (barem) sumnju. Kreira izmišljotine u svrhu potvrđivanja onog što tek zamišlja da se moglo dogoditi. Na njegovo inzistiranje da se o S.-ovoj izjavi izjasnim, pravim se luda i kažem samo: "Mora da si nešto krivo povezao".

STAN_(SAN)

14/2/2005
Preseljavam u novi stan okružen velikim balkonom, s pogledom na vodu, vodenicu, takvo nešto. Pomalo je tamnih tonova, moguće radi namještaja prijašnjih vlasnika. Smeđa koža, starinski, bijeli kuhinjski ormar, blagovaonica spojena s kuhinjom. Kupaona je golema, zapravo je to prostorija sa saunom i malenim bazenom. Oduševljena sam, naročito pogledom kroz prozor koji je senzacionalan. Ne mogu vjerovati da se uskoro selim, da je taj stan moj. Međutim, koliko god sam sretna, u jednom trenutku mi sine kako zapravo napuštam dom u kojem sam do tada živjela, i kao da tek tada shvatim da sam ga voljela, da će mi jako nedostajati. Silno i dugo sam iza toga plakala. Valjda nije bilo moguće zadržati oba.

KLJUČ_(SAN)

17/2/2005
Nalazim se na nekom ograđenom ugibalištu na putu u drugu zemlju, svijet ili čak razdoblje. Čekam svoju propusnicu. Iza stakla vidim ljude koji raspravljaju o tome hoće li mi tu propusnicu dati i kada, ili ipak neće. Na moje zgražanje odlučuju se za ovo potonje. Kasnije mi postaje jasno da im je cilj što dulje držati me u neizvjesnosti. Neki plavokosi mladić dolazi do nas nekolicine zatočenika i ispituje zbog čega želimo prebjeći. Ja kažem:"Ne želim prebjeći, želim se vratiti tamo odakle sam došla". Nepovjerljiv je bez nekog određenog razloga. Odjednom shvatim da se nalazim u Italiji i da zapravo iščekujem da mi daju ključ koji su mi oduzeli, a koji otvara vrata stana mog prijatelja u Perugi. Imam mobitel i pokušavam ga nazvati, međutim on se ne odaziva, a njegova me tajnica obavještava da pričekam, jer je na sastanku. Moje se čekanje u tom strogo zacrtanom, ograđenom prostoru proteže do ujutro. Plavokosi, surovi momak po ne znam koji put dolazi do nas mrk i sumnjićav. Odjednom pruža mi kljuc. Ne mogu vjerovati. Ne znam jesam li zbog toga sretna ili nesretna. Napokon ga imam, ali više ne znam kamo trebam otići.

SERIJSKI_UBOJICA_(SAN)

23/2/2005
Nalazim se sa svojom sestričnom na željeznickoj postaji, na proputovanju za Zagreb. Trebamo se ukrcati na međunarodni vlak koji dolazi iz Beograda, međutim vozni red je, kako saznajemo, nedavno promjenjen, i mi zapravo ne znamo kada vlak točno kreće za Zagreb iz toga malog mjesta. Propitujemo se na informacijama, no ni oni nisu sigurni kada bi vlak uopce trebao stići. Ulazimo u čekaonicu i ja odlučim pitati nekog od putnika, međutim u mnoštvu ljudi koji se tamo nalaze primjećujem čovjeka koji je proglašen za serijskog ubojicu,i zbog toga odustajem od te namjere. Tu činjenicu, da je on ubojica, izgleda, znam samo ja, jer ljudi su savršeno mirni i nitko ga ne prepoznaje. Trudim se staložena izaći iz prostorije, ne govoreći sestrični ništa, kako je ne bih preplašila, i požurim s njome što dalje od toga mjesta, no ispostavi se da je dotični izasao za nama i sada nas slijedi. Zaključim kako je najpametnije stati, vidjeti, što želi, i nekako ga se riješiti. On izusti prvi:"Kamo putujete?". Svjesna samo toga da bih mu trebala reći istinu, jer pretpostavljam da nije glup, i moje bi se laganje moglo pokazati kobnim. Odlucim reći nešto što ipak samo napola odgovara pravom stanju stvari: "Planiramo za Zagreb, no još uvijek ne znam kako. Ipak vjerujem da ćemo krenuti kolima. Vjerojatno će doći jedan prijatelj po nas". On i dalje ide za nama, što postaje opasno, jer se polako udaljujemo od ljudi. Stanem i kažem mu: "Mogla bih ti dati svoj broj mobitela da mi se javiš. Mislim da bismo o mnogo čemu mogli pričati, a sad baš i nemam vremana". I dajem mu, naravski, pogrešan broj. Kako moja sestrična ne zna tko je on zapravo, bojim se da mu ona ne kaze svoj pravi broj mobitela, no ona na svu sreću od samog početka ne govori ništa, pa i u tom trenutku šuti. Isprva se čini kako sam ga se tim potezom oslobodila, no uskoro se pokaže da je prelukav za takve zamke, što sam si mogla i misliti, no zaista mi ništa pametnije u tom trenutku nije palo na pamet, kako bih barem na kratko dobila na vremenu. Kada sam primijetila da nije odustao od praćenja, ovaj put potajice, uspjela sam se skloniti u neku kuću, u jednu prostoriju s mnogo kreveta, gdje živi neka brojna obitelj. Jedna mi žena prošapta, nakon što zavapim da nas netko proganja: "Sakrijte se tu ispod ponjave". I ja u trenu zaronim ispod. Sestrična se vjerojatno sklonila negdje drugdje. Tu ležim sklupčana i čekam. Odjednom dolazi on. Zaustavlja se kod kreveta na kojem sam pokrita preko glave kao maleno dijete koje se igra skrivača, i uplašeno dišem. Znam da on zna da sam ispod. Polako podiže prekrivač tanak i lagan kao koprena i otkriva me. Dalje se ničega ne sjećam. Možda sam se iza toga probudila; iz instinktivne potrebe za samoobranom..

LAKU_NOĆ_HRVATSKA

28/2/2005
Dakle, taj me crtić na Novoj TV doista oduševio. Jučer sam ga zapravo pogledala prvi put, jer do sada sam u to vrijeme, (kako inače malo gledam televiziju) ili radila nešto drugo ili pak sam na prikazivanje tog genijalnog uratka u tako nepovoljan sat (za nešto tako fenomenalno!), na žalost posve zaboravila, te sam na nekom drugom programu bila zagledana u nešto drugo. Kako su samo divno i točno ocrtani karakteri svima nam znanih likova! Prerađene pjesme su odlične, mali Niko, kakva slatka nedužna facica, pa zatim Mamić, Račan, Mesić...Kakva to genijalna ekipa radi! Mi imamo tako darovite ljude, a stalno se nesto žalimo na pamet vlastitog naroda. Izludjet ću od sreće i oduševljenja. Danas ću opet pogledati reprizu.

KOZJAK

8/3/2005
Ponekad je zaista tanka linija koja dijeli budalu od onoga koji to nije. Jer da je priča o redatelju u Italiji i snimanju filma bila istinita, i da je taj projekat ostvaren, tada bi sve izgledalo bitno drugačije. Ovako je pak osoba zavedena lažnim obećanjima pristala na štošta radi ostvarivanja obećanog, pa je sam pristup prema njoj, kao takav, kažnjivo djelo. Čak bih rekla kako uopće nije u pitanju što je na televiziji prikazano, već za koje je potrebe prikazani materijal snimljen. Rečenica: "Ona je to ionako sama željela" je u najmanju ruku smiješna, jer i u doduše dobronamjernoj skrivenoj kameri, ljude se na kraju pita dozvoljavaju li, budući da su bili obmanuti, da se snimljeno prikaže. Ljudi će, dakle, ponekad pristati čak i na to da ispadnu budale, samo ako im se objasni što se zapravo događa i u koju svrhu. Jer prevaren čovjek, činom prijevare uvijek gubi dignitet, pa makar, primjerice, bio nagovoren da u svojoj omiljenoj slastičarni, iz bilo kog razloga, pojede kolač koji ne podnosi.

ROĐENDAN

15/3/2005
Evo, dočekasmo 14. rođendan naše ljubimice H. Tjedan dana rođendanskih priprema, uz nužni dnevnički odmor, bilo je sasvim dovoljno da slavlje bude organizirano kako treba. Ha ha! A i dar je bio primjeren mladenačkim godinama slavljenice: žuti medo u majici, bez gaćica. Hi hi!.

IGRANJE

21/3/2005
Subota provedena u igri s dva živahna dečka, petogodišnjakom i sedmogodišnjakom, dobrano me izmorila. Vec gotovo zaboravljene igre skrivača, "Ljuti covječe" (kako mlađi, Borna, naziva igru "Čovječe ne ljuti se"), te nogometa, utrkivanja i skoro pa penjanja na drvo, u meni su razbudila dijete koje se do kraja prepusta užicima igranja. Priuštili smo si, bogme, puno radno vrijeme neumorna skakanja. Odakle mi samo toliko snage, pitam se. To zaista samo oni u meni mogu potaknuti.

MOJA_MAMA_SKULPTORICA

25/3/2005
Danas u emisiji "Dobro jutro Hrvatska", skulpturica moje mame izložena na stolu ispred voditelja emisije. Isus s križom u rukama. Baš su lijepo predstavili taj njezin rad u terakoti.

FILM_O_SLAVI_RAŠKAJ

5/5/2005
Iznimno filmsko ostvarenje u kojem presudnu ulogu, smatram, imaju kamera (senzacionalna!) i glazba (jednako senzacionalna!), uključujući i sve zvučne efekte. Montaža je također fenomenalna, jer fim je montiran gotovo na način spota. Držim, vrlo zahtjevno. Vjerujem da isključivo film s izuzetnim scenarijem može ispasti dobrim, i stoga: svaka čast scenaristu Robertu Perišiću. Savršeno! Na glumce bih imala poneku primjedbu, narocito na Mikija Manojlovića. Mozda on i jest talentiran glumac, kao što mnogi kažu, međutim za lik slikara Belle Cikoša, barem po meni, nikako ne odgovara. Moguće da je, dakle, Manojlović, ipak samo nedovoljno darovit, odnosno osrednji glumac. Sanja Vejnović mi takodjer nije dostatno uvjerljiva, i nema onoliko izražajno lice koliko bi, za ulogu jedne gluhonijeme žene trebala imati. Ona u filmu izgleda više kao retardirana, nego kao gluhonijema osoba. Jedini put kada donekle promijeni izraz je jedva vidljivi trenutak u kojem (kao) zaplače. Šteta! čak i u navali strasti, njeno je lice bezlična maska. Ipak, sve u svemu, "Sto minuta Slave" Dalibora Matanića, može nas dostojno predstavljati bilo gdje u svijetu. Bravo!.

VODA_(SAN)

19/5/2005
Nalazim se na željeznickoj postaji gdje ispraćam mamu i Hoopera na neko kraće putovanje. Ulazim s njima u vlak, no kako još ima petnaestak minuta do polaska, odlučim skoknuti u dućan i kupiti im pakiranje "Jane" od šest boca, da im se nađe dok su na putu. Primjećujem dučančić u blizini pruge gdje na sreću pronalazim i "Janu", medjutim prodavač mi nije u stanju uzvratiti ostatak od 2000 kuna koliko imam kod sebe, pa odlazi promijeniti novce u kafić. Čekajući ga, nestrpljivo pogledavam na sat i vidim da je preostala svega minuta do polaska vlaka, no još uvijek, tko zna zašto, nekako vjerujem da ću stići. Pri izlasku dočeka me prazna postaja. Strahovito razočaravajuće. Iza toga usnuh kako se ovaj put ja spremam negdje na vikend. Sa mnom su Hooper i moja dobra prijateljica iz djetinjstva. Nakon što stignemo u neko odmaralište na moru, svi pristigli se opredjeljuju uzeti sobu svatko za sebe. Nakon nekog vremena, dok sam se već smjestila, upadne mi u sobu neka nepoznata djevojka koja objašnjava da nema gdje drugdje, jer je sve popunjeno, i smješta se u krevet nasuprot. Tek tada mi dopre do mozga kako je Hooper ostao s mojom prijateljicom u drugoj sobi, i koja ga zapravo, pomislim, čuva kao kakva dadilja, te se odlučim preseliti k njima. Zaključim kako sam bila nerazumna što još pri samom dolasku nisam H. uzela k sebi. Osim što bi to mnogo više odgovaralo i meni i njemu, pomislim, možda bi se tada ona djevojka, s obzirom na Hooperovu žestoku narav, predomislila i otišla negdje drugdje, a ja ostala u sobi samo sa psom.

U_FRIZERSKOM_SALONU(?)_(SAN)

20/5/2005
Odlazim obojati kosu u crno u frizerski salon gdje inače idem samo u rijetkim prilikama, budući da mi je podalje od kvarta u kojem stanujem. Tamo ne nalazim nikog osim osoblja koje mi odmah utrlja u kosu nekakvu pomalo čudnu, smjesu i odvede me u prostoriju da pričekam stanovito vrijeme. U toj prostoriji nalaze se nekakvi bijeli boksovi u kojima na krevetima leže muškarci i žene. Sve to izgleda kao neka priručna, dnevna bolnica, a nakon kraćeg promatranja zaključim da se upravo o tome i radi. Naime, osobe koje leže u tim sablasno bijelim krevetima, neke u boksovima, a neke izvan njih, zapravo su ljudi koji su prosli određenu estetsku operaciju i u fazi su oporavka. Na ležaju u blizini mjesta gdje sjedim, prepoznam moju prijateljucu iz Slovenije. Trudi se skriti od moga pogleda, no ja je prozovem imenom, nakon čega ona ustane i nevoljko se uputi prema meni. Doimlje se duboko nesretnom. Njezino lice izgleda kao ipak nedovoljno izglačano; poput tkanine koju pri peglanju nisu dovoljno smočili, pa se nabori jos uvijek znatno primjećuju. Nakon što kratko porazgovaramo ne dotičući se teme zbog čega je ovdje, uputi se prema izlazu i ode. Muškarci koji leže na nekim vrlo čudnim ležajevima položenima na pod, poput futona, sapeti su remenjem oko bokova, i između nogu, no mogu se okretati, odnosno postaviti se u položaj na leđima ili na trbuhu. Cijela situacija djeluje podosta groteskno i u meni izaziva mučninu. Muškarci se izvijaju od boli i jauču, jer su prošli operaciju povećanja penisa, i u toj ih je prostoriji barem desetak. Po svemu zaključujem kako među hrvatskom muškom populacijom zaista postoji snažna potreba za povećanjem spolovila, što me dosta iznenadi. Na kraju shvatim da je taj frizerski salon u međuvremenu, dok nisam dolazila, postao ordinacija za estetsku kirurgiju, a da su mene primili da mi naprave frizuru, vjerojatno stoga da bi me u budućnosti zadržali kao mogućeg klijenta. Mogli su me ipak upozoriti u što je taj nekadašnji frizeraj prerastao, pomislim. Tu se negdje i budim, bez frizure i neobojana.

PAKLENA_NARANČA

21/5/2005
Začudo, sinoc prvi put pogledah film Stanleya Kubricka, "Paklena naranča". Društvena satira uz koju sam se, moram priznati, poprilično dosađivala, ali sam je ipak pogledala do kraja. Kako inače ne volim tog redatelja, bilo je za očekivati da mi se neće osobito dopasti ni to njegovo djelo. On naprosto spada u skupinu onih redatelja kojima se ne može poreći talenat, već ga se, odnosno njegove filmove, može ili voljeti ili ne voljeti.

PRELJUB_U_AMERIČKOM_FILMU

31/5/2005
Muškarac (a zasigurno i žena) u američkom filmu (kao da) mora imati neko (moralno?) opravdanje za svoj preljub, ili pak, ako ga nema, na određeni način mora biti kažnjen. U tom slučaju, dakle, uglavnom umire. Kako god okreneš, skonča ili on ili njegova ljubavnica. Tako se primjerice na kraju filma uspostavi da je žena gl. lika preljubnika (vidi, rimuje se!) izrazito negativan lik, npr. ubojica, kao u sinoćnjem filmu "Nedokazana krivnja" (Harrison Ford u glavnoj ulozi). Ha, baš zgodno. Kakvo licemjerje!.

LET_(SAN)

12/8/2005
U snu želim poletjeti. Izlazim na ulicu ispred svoje kuĆe i silnom snagom volje uzdižem se iznad zgrada. Preljećem ih i na momente se ponovno spuštam na zemlju. Čini se kao stvarnost. Svaki put se na