............................PJESNIKINJA Stanka Gjurić

rođena je Čakovcu, no već niz godina živi u Zagrebu. Pjesme piše od svoje devete godine, a za jednu od pjesama koje je objavila u časopisu za djevojčice "Tina", dobiva i svoju prvu pjesničku nagradu. Također svoje poetske radove redovito objavljuje i u sada već kultnoj radio emisiji "Crvena jabuka", voditelja Voje Šiljka.
Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja (2005., na međunarodnom književnom natječaju u Italiji, pod nazivom " TRADIZIONI DELLA MIA TERRA", u organizaciji UDRUGE Famiglia Veneta proglašena je jednom od pobjednika natječaja i dobitnicom nagrade za pjesmu Bijelim cvjetovima (Fiori bianchi).
U 2007. dobitnica je nagrade ZVONIMIR GOLOB , koju dodjeljuje UBIUDR Podravke, a 2008. na međunarodnom poetskom festivalu NOSSIDE u Reggio Calabriji, primila je nagradu Rosa dei Menzionati Speciali.
2010. sudjeluje na Međunarodnom poetskom festivalu u Litvi (okrug Utena), kao predstvanica Društva hrvatskih književnika.
Njezina je poezija prevedena na engleski, talijanski i litvanski, te objavljena u mnogim zbornicima i više antologija u zemlji i nozemstvu (SAD, Italija, Litva). Nabrojimo samo neke u hrvatskoj: «Dunav u hrvatskom pjesništvu» (od srednjovjekovlja do danas)- antologijski izbor (Biblioteka Dragulj, Zagreb 2005), Antologija duhovne poezije "Krist u hrvatskom pjesništvu", autor Vladimir Lončarević (Verbum, Split-2007.), itd.

1988. u Santa Cruzu (CA) pjesme su joj objavljene u Američkoj Antologiji svjetske ljubavne poezije.

* * *

Do danas je objavila devet knjiga (osam zbirki poezije i zbirku eseja), te poeziju na audio kaseti.

Sedmi pečat, poezija (Kulturni centar Ivanjica - 81.)

Treći čin, poezija (Zrinski-Čakovec - 83.)

Dječak , poezija (Zrinski, Čakovec -86.)

Ključarev san poezija (Centar ta informacije i publicitet, Zagreb - 90.)

Protuotrov ili njegovanje ludila (Meditor, Zagreb - 94. i 98.)

Erotska poezija Stanke Gjurićaudio kaseta (Croatia Records, Zagreb, '99.)

Lekcija o drskostieseji (Ceres, Zagreb, 2000.)

Sve što sja poetska proza (Hrvatska kulturna zaklada, Zagreb -'05.)

Kažnjavalac dobrih navika poezija (Alfa, Zagreb -'05.)

Bešćutnost akvarela poezija (Mala knjižnica DHK - 2008.)

Članica je Društva hrvatskih književnika, i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

* * *
Gjurić se, između mnogih svojih interesa (oprobala se kao voditeljica u zabavnoj kolaž emisiji "Metropolis" na HTV-u 2000.) uz glumu u Tv projektima ("Dobar dan" i "TV sudnica", režija Goran Milić - 1999.), okušala i na filmu, pa je tako glumila u filmovima:

Ljeto bijelih ruža (na engleskom jeziku, s Rodom Steigerom, Tomom Contijem i Susan George), režija Rajko Grlić, 1989.
Školjka šumi, režija Miro Međimorec, 1991.
Vrijeme za, režija Oja Kodar, 1992.
Tu,režija Zrinko Ogresta, 2003.,
te na HTV-u nastupila u cameo ulozi liječnice Vere u tinejdžerskoj seriji
Kad zvoni, redateljice Vlatke Vorkapić (2005.).

Autorica je kolumni u mnogim dnevnim i tjednim listovima: Ognjište eseja o književnim djelima u Tren-u i Svijetu, ljubavnih savjeta u Gloriji,Slobodnoj Dalmaciji iVečernjem listu te lirskih eseja Nedjeljnoj Dalmaciji i Hrvatskom slovu

* * *

Od listopada 2006. počinje se baviti režijom kratkih filmova za koje sama piše scenarij, snima ih, režira i montira

FESTIVALI i natječaji vezani uz audiovizualno stvaralaštvo:

* U listopadu '06. njezin je prvi filmski uradak s temom opasnost od mina, odabrana na natječaju "FESTIVAL-u PRVIH" u Zagrebu, i izložen u Galeriji Nova
* Krajem prosinca '06. sudjeluje na međunarodnom Festivalu malih i nezavisnih produkcija u Novom Sadu Filmski Front , i sa svojim filmom "Spavanje i sanjanje" osvaja SPECIJALNU NAGRADU ŽIRIJA.
Jedan od članova žirija, redatelj Milutin Petrović, na pitanje novinara:
„S obzirom na šarolikost, od amaterskih do profesionalnih radova, jeste li kao član žirija imali neki problem u njihovu vrednovanju?“,
odgovorio je:
„Moje gledanje na film je takvo da nemam tu vrstu problema. Meni su, recimo, u vrlo sličnoj ravni Andy Varhol i Howard Hawks. Evo, na Festivalu su sve tri nagrade dobili ljudi koji nisu profesionalci i nadam se da će neki od njih to postati. Svo troje su napravili filmove koji su neusporedivo bolji od svega što sam vidio posljednjih godina. To znači da je nadahnuće kao neki duh koji je došao odnekuda, a on ne bira hoće li ići kod nekoga tko ima ili nema diplomu“.
* U ožujku '07. sudjeluje na Unescovom natječaju u Parizu DigiArtsAward s audio-vizualnim uratkom posvećenim Zagrebu
*U svibnju 2007. njezin kratkometražni film "Ubojite misli" sudjeluje u sekciji Short film corner u sklopu Filmskog Festivala u Cannesu (Francuska)
* U lipnju '07. sudjeluje na međunarodnom Festivalu filma kratkog i srednjeg metra u Torontu: AluCineToronto (Kanada) , gdje osvaja Honorable Mention Award za svoj film "Ubojite misli".
U objašnjenu za dodjelu nagrade, Andres La Rota (jedan od članova žirija) je rekao kako je film "Ubojite misli" poetičan, duboko emocionalan i potresan.
* S filmom "Spavanje i sanjanje" kao debitant osvaja 1. nagradu na međunarodnom festivalu "Električni štakori sanjaju video snove u "Celju", u srpnju '07.
Predsjednik žirija Mark Požlep povodom dodjele nagrade je izjavio: „Plakao sam i smijao se istovremeno, gledajući „Spavanje i sanjanje“, dok je pak jedan od organizatora Celjskog festivala Peter Zupanc rekao: „Svaki put kad budem loše volje samo ću pogledat Stankin film i odmah ću se osjećati bolje“.
* S filmom "Ubojite misli" osvaja 1. nagradu na 5.Festivalu kratkog filma Mostar također u srpnju '07.
Članica međunarodnog žirija Valentina Mindoljević prokomentirala je dodjelu nagrade Stanki:
„Odluka je bila jednoglasna, odnosno svi su se članovi žirija složili da film Stanke Gjurić znatno odskače svojom originalnošću. Sve drugo je već viđeno“.
* Već s prvim uploadanim filmom do tri minute trajanja, na temu Proročanstvo, u srpnju 2007. proglašena je jednom od pobjednika prvoga kruga FILMAKA online natječaja u SAD-u (Los Angelesu), te time dobija pravo predstavljanja novoga filma pred žirijem u kojem se nalaze poznata redateljska / glumačka imena.
* U listopadu '07. Stankin film "Ubojite misli", kao jedini iz Hrvatske, pozvan je na Festival "Cinemambiente" u Italiju (Torino)), te prikazan u nenatjecateljskom dijelu programa pod nazivom "Internacionalna panorama".
* U istom mjesecu isti je film, također kao jedini iz Hrvatske pozvan na Filmski Festival "CineEco" u Portugalu (Seia).
* Od 22. listopada do 11. '07. studenog Gjurić je bila pozvani sudionik "Amala" Media and light Arts, kulturnog susret i umjetničke radionice u Alexandriji, gdje je sudjelovalo 24 autora s četiri kontinenta. Stanka je na izložbi organiziranoj u Goethe institutu, te Aleksadndrijskom Ateljeu prikazala svoja dva kratka filma snimljena/montirana u Alexandriji, te izložila instalaciju pod nazivom "Sve što sja".
* U siječnju 2008. Stankin film "Ubojite misli" pozvan je na MEDAWARD, okolišni filmski festival u Španjolskoj
* "Ubojite misli" su pozvane na projekciju u La Casa Encendida u Madridu (Španjolska)
* Isti je film pozvan na EcoFilms Rodos u Grčkoj u lipnju 2008.
* "Ubojite misli" su pozvane na lozansku projekciju u sklopu festivala u Lausannei
* (Švicarska) u srpnju 2008., pod nazivom "Moj odmor na otvorenom"
* "Ubojite misli" selektirane i pozvane na festival kratkometražnog filma Silhouette u Parizu
* Novi film Stanke Gjurić "Zvuci života" na međunarodnom filmskom festivalu VOICES FROM THE WATERS u Indiji (Bangalore)
* Od 24 listopada do 13. studenog 2009. Gjurić je bila pozvani sudionik "Amala" Media and light Arts, kulturnog susret i umjetničke radionice pod pokroviteljstvom Goethe instituta u Alexandriji, na kojoj je sudjelovalo 8 umjetnika (slikara, fotografa, performera i videasta) s četiri kontinenta. Izložba radova nastalih u Aleksandriji upriličena je u Goethe institutu.

* * * * * *

Mnogi kritičari i pisci govorili su o Stankinu pjesničkom stvaralaštvu:
Nikola Milićević, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Božidar Petrač, Ivan Tolj, Igor Mandić, Alojz Majetić, Milivoj Slaviček, Tonko Maroević, Mladen Machiedo, Nedjeljko Mihanović, Arsen Dedić, Sead Begović, itd.

Evo ponešto od onog što su neki od njih pritom rekli:

"...Izgrađivala se uglavnom sama te bismo zbog svega toga mogli očekivati da ćemo u njenim pjesmama naći pretežno ispovjedni ton, s ljubavno-sentimentalnim osjećanjima, kao što se obično događa kod većine mladih djevojaka koje pišu stihove. Međutim, s ovom zbirkom nije tako. Umjesto mladalačkih ispovijedi vidimo posve zrela i ozbiljna ljudska saznanja o različitim i bitnim pitanjima svijeta, života i ljudske egzistencije. I to je prije svega ono zbog čega ove pjesme zaslužuju da se o njima govori.
Svijet što ga izražava ova pjesnikinja najvećim dijelom potječe iz tragičnog osjećanja života. A ta tragičnost se sastoji u vječnom ljudskom traženju nečega dostojnog i vrijednog što bi bar donekle moglo ispuniti žednu ljudsku dušu. No kako se to teško nalazi, neprestano imamo osjećaj da smo u nečemu prikraćeni i prevareni, da nam ruke strše prazne, kako se kaže u jednoj pjesmi. Zbog toga ostajemo u vječnoj nedoumici i postavljamo sebi pitanje tko smo mi zapravo (kao u pjesmi Prosuto jutro), i kuda idemo. Možda je to najbolje izraženo u vrlo uspjeloj pjesmi Putnik koja se zatvara pitanjem: Što li tražim? A ljudska nesreća je često i u tome što ne znamo na koji način doći do cilja, doći do nečega što nam je gotovo nadohvat ruke, kao što to vidimo u pjesmi Želja. Ali usprkos svemu tome, čovjek uvijek ponovno skuplja novu snagu, i kreće u novo traganje, jer je zapravo u upornom traženju bitan smisao ljudskog života (pjesma Trebalo bi). Pored toga ovdje je na više mjesta izražena i ljudska nemoć da se otrgnemo iz raznih stega koje nas sapinju (Distanca); zatim saznanje da se gubimo na krivom mjestu (Između mnogih), da se hranimo krivim stvarima čekajući one prave (Zavrzlama) i da se iz mnogih pustolovina u kojima smo priželjkivali nešto veliko i značajno, vraćamo «obični, mali, sitni, svakodnevni» (Slijepi putnik). A tu je i osjećanje da nemamo snage da se iskažemo, da reknemo pravu riječ u pravo vrijeme, nego da sve odlažemo za neko sutra koje nikad neće doći (Namjera). I tako naša riječ ostaje sapeta i troma, a znamo da ima mnogo toga što bismo morali izreći:
I uzeti riječ
u krilo troma jezika
kojim tek potiho razlistavamo
neki smisao što mora postojati…
Ima tu još pjesama o osjećanju smrti, o prolaznosti koja nas sudbinski podgriza, o stremljenju za onim što je vječno i trajno, o čežnji za svjetlošću. («A trebalo bi hraniti se svjetlošću»). Sve su to, kao što je rečeno, vrlo ozbiljna i vrlo bitna saznanja s kojima se ova mlada pjesnikinja uhvatila u koštac da bi ih iskazala svojim jezikom i na svoj način. To je ono što je odvaja od poplave mladenačke poezije koja se danas u nas piše na svim stranama, a koja nam kazuje malo ili ništa...

(Iz prikaza Nikole Milićevića u zbirci pjesama "Sedmi pečat")

* * * * * *

"U svojoj četvrtoj knjizi pjesama Stanka Gjurić još dosljednije tematizira egzistencijalni traumatizam "bačenosti u svijet", u samo središte horrora vacui u kojem se batrgaju nasilu odrasla djeca. Za Gjurićevu, svijet odraslih kao da je stvorio netko drugi, netko s dijaboličnom nakanom i maštom; i taj je svijet zadan i neizmjenjiv toliko da ni bijeg u djetinjstvo, u odgađanje odrastanja, ne može biti realiziran.
Infernalnost samoće definitivno je neizlječiva. Moguća intima, ma koliko bila željena, ne može se ostvariti, jer oni drugi samo su prolaznici."

(Iz prikaza Alojza Majetića objavljenog u knjizi "Ključarev san")

* * * * * *

"...Poezija u ovoj zbirci izraz je uglađene ironije prema stvarnosti."

(Milivoj Slaviček na predstavljanju knjige "Ključarev san")

* * * * * *

"...Opisujući lukove svoje putenosti Stanka Gjurić će u trećem najboljem odjeljku svoje četvrte zbirke, «Tajne i otkrivanja», sve ove svoje dvoumice, strahove, bojazni, stremljenja, ranjivosti, ćulnosti i neosjetljivosti, razotkriti nam bolje no ikad prije, dojmljivošću zrela i potrebna pjesnika, onom ćutilnom snagom koja obilježava zaista darovite. Čudna mjerila u hrvatskoj poeziji, u kojoj i o kojoj već odavna ne frcaju istinske polemičke iskre, stavila je mnoge vrijednosti, pa tako i Stanku Gjurić u red za čekanje, gurnula na rub mnogog darovitog pjesnika, i sve ono što se događa, događa se oko nekolicine starijih i njihovih pratilaca. Na tužnu sramotu, ostalo kao da je postalo manje važno. Što je i netočno, i krivo mišljeno ne samo u ovom slučaju..."

(Iz osvrta Ferde Šarića na zbirku pjesama "Ključarev san")
* * * * * *

"... Gjurić je pjesnikinja koja mimo aktualnih pjesničkih tokova vodi svoju liriku i ispisuje svoje viđenje svijeta, viđenje tako neobično, lišeno refleksa suvremenosti, grubosti i zla, a posve ekskluzivno u odnosu na tzv. svjetsku problematiku".

(Iz recenzije Borivoja Radakovića objavljene u knjizi "Ključarev san)

* * * * * *

"...Pjesnikinja ne samo da živi ljubav, ona ju i ispituje i analizira, tumači stalno. Njoj je potrebno beskrajno iskustvo. A to je upravo ono što je najviše mrzila June, žena Henrija Millera i radi čega je pobjesnila kada to otkrije i u Anais, ljubovce njezine i muža joj. Piscu nije dostatna samo ljubav u tijelu, nego i u umu, a u umu se zapravo sve odigrava, to je izvor i ušće svake žudnje i svakog iskustva. Zato je njezin duh zrcalo njezinog tijela u kojem prati sve što se u njoj događa, a to je strašno zanimljivo, jednako kao i džungle Amazonasa ili zaboravljene doline Ceylona, nepoznate rase i zvijeri, biljke koje su mučile i Helenu Blavatsky".

(Iz prikaza Zlatka Tomičića objavljenog u Hrvatskom slovu, 25. rujna 1998.)                                            
* * * * * *

"...I sada su krhotine pravi, vjerni citati u lirskim pretvorbama. Održava se nešto od kolaža. I upravo to djeluje bolno, jer otkriva nemoć i nezaštićenost unutrašnjosti koja je i dalje sanjalačka. Nastupa sama okrutnost, tvrdo otkucava svoju nazočnost i svoje pokrete, sa snagom i patnjom invalidnosti. Lirizam zato djeluje još nestvarnije i njegova se upornost pretvara u diskretni šarm hrabrosti, koja bi bez nesreće djelovala cinično.

(Iz predgovora Vlade Gotovca objavljenog u zbirci "Protuotrov ili njegovanje ludila")

* * * * * *

«…Stanka Gjurić spada u onu vrstu pjesnikinja koja sama po sebi, nije tražila uzore. Ona je već u «Sedmom pečatu» dokazala raskošnost svoga talenta, s jedne strane, a s druge strane i ta raskošnost talenta i odluka da bude sama i da ispisuje svoje stranice na način kako to ona hoće i kako to ona osjeća, stajale su je koječega u životu, jer u izboru, a imala je izbora raznoraznih, odabrala je ipak svoj vlastiti put.
….Ovo je prilika da joj čestitam na hrabrosti što je i u ono vrijeme kada je objavila svoju prvu knjigu imala hrabrosti svrstati se u područje koje je bilo nesigurno, koje je bilo rizično i da je imala hrabrosti ne nasjedati svim mogućim brbljarijama koje su vladale desetljećima hrvatskim kulturnim i književnim prostorom”.

(Iz govora Ivana Tolja na predstavljanju knjige Protuotrov ili njegovanje ludila, djelomice objavljenog u Večernjem listu 17. ožujka 1994., odnosno u "Globusu" 15. travnja 1994.)

* * * * * *

«Egistencija osjećaja», «Pogled», «Tajanstvo», «Odluka», Čudan vrt», «Upisano», «Smrt», dakle ovdje sam nabrojio sedam, osam do deset pjesama koje idu, na neki način u jedan pomalo antologijski izbor hrvatske poezije. Jedan veliki njemački ekspresionist, veliki njemački pjesnik, kad je sastavljao jednu svoju antologiju, rekao je: ako jedan pjesnik u cijelome svom životu, cijelome svome opusu stvori osam do deset antologijskih pjesama, onda je to veliki pjesnik. A ove su nabrojane pjesme svakako antologijske naravi.

(Iz govora Nedjeljka Mihanovića na predstavljanju knjige "Protuotrov ili njegovanje ludila, odnosno u "Globusu" 22. travnja 1994.)

* * * * * *

"...Pripomenut ću, kao kuriozitet, da autorica čiju poeziju medijski ponajviše prati epitet "erotska" nije svojom jedinom pjesmom u panorami zastupljena tim žanrom (u kojem traži, međutim, od čitatelja intelektualnu spremu, ne pribjegava lakoj lascivnosti, i gustim pretapanjem metafora i refleksije dramatično iskazuje odnos eros-thanatos). Riječ je o Stanki Gjurić (i bibliografski ponešto zakinutoj) čiji semantički šok u pjesmi "Štakor" također proizlazi iz dvostruke napetosti: etički može zasnibiti poistovjećenje protagonista (on i ona) sa štakorom, ali će upravo odnosno biološko svojstvo biti razlogom i zalogom njihova održanja. Što god čovjek mislio o tako drastičnom stavu, pjesma se pamti".

(Mladen Machiedo - u "Obrisima mlađe hrvatske poezije, čitanje panorame Quorum 95.")

* * * * * *

"...Autorica je oživjela kozeriju, novinski žanr koji se danas rijetko pojavljuje na novinskim stranicama. To je pojam koji je pomalo izgubljen iz hrvatskog govora.
Mislim da na autoričinom neutralnom tekstu nećemo prepoznati radi li se tu o muškom i ženskom pismu, ali prepoznat ćemo onda kada ona govori iz osobnosti, iz lika, razlike se dakle mogu uvidjeti jedino kada tekst govori o spolnosti, kao što je riječ o nekoliko tekstova u knjizi".

(Iz govora Mandića na predstavljanju knjige, odnosno teksta objavljenog u Vjesniku, Večernjem listu i Novom listu - 08. ožujka 2000., povodom promocije knjige "Lekcija o drskosti")

* * * * * *

POGIBELJNA ŽUDNJA

"Autorica knjiga pjesama Sedmi pečat, Treći čin, Dječak, Ključarev san i Protuotrov ili njegovanje ludila još jednom je potvrdila svoj izraz u ženskoj književnosti upravo Lekcijom o drskosti.
Koliko god naslov djelovao školski poučno, sadržaj ipak ne ostavlja dojam priručnika koji bi nas, poput životne kuharice, primjerima uputio kako i s koliko drskosti začiniti ponašanje u različitim životnim situacijama. Korisnih savjeta bi se, dakako, moglo pronaći, ali ova knjiga zapravo je zbirka reminiscencija iz autoričine osobne prošlosti, splet, u podsvijesti ponovno proživljenih, prošlih događaja i komentara koji proizlaze iz odnosa toga prošlog prema ovom sadašnjem. Mogli bismo ovu knjigu nazvati zbirkom eseja, kojom je Stanka Gjurić pokrila sva najintimnija područja ljudskoga duha i tijela, počevši od osvrta na prvu ljubav, preko istančana opisa erogenosti, ljepote, straha, sve do iznijansiranih osjećaja ushita i ravnodušnosti (koji su slikovito razjašnjeni na primjeru dijametralno suprotne percepcije obične nogometne utakmice, u muškarca i žene).
Autorica Lekcije o drskosti otvoreno, mogli bismo reći – drsko, raspravlja o pitanjima koja Hrvatice čuvaju iza čvrsto stisnutih usana ili pak diskretno traže odgovore u svijetu koji je za njih još zagonetka, u muškom svijetu. Zašto je seks roditelja za nas tabu tema, koji su strahovi djevojčice u tijelu dječaka, nije li pornografija oblik zaostalosti, kako se manifestira duhovna različitost muškaraca i žena te postoji li naposljetku muško – žensko prijateljstvo, samo su neke od Stankinih preokupacija. Ona se ne zadržava samo na odnosu među spolovima i problemima koji iz tog odnosa proizlaze, nego zadire i u metafiziku, razmišljajući o smrti, vječnosti, tajnovitim snovima, metamorfozi bića i onostranom. Za nju su dragovoljno samovanje, vladavina osrednjosti, prezir, zavist, laž, ljubomora i živuće zlo pojmovi koji su toliko stvarni i opipljivi da ih ne možemo jednostavno ugurati u kategoriju apstraktnog, ne razmišljajući o posljedicama.
Ipak, neki naslovi u ovoj knjizi kriju pismo koje ne slijedi autoričinu britku misao i otvorenu kritiku ljudskoga, nerijetko kukavičjeg, ponašanja. Tragom mirisa, Trosjed, Jelena ili maštanje, Hooperova ljubav, Putovanja, Sjećanje i samoobzir autobiografski su isječci, koji sadrže atribute lirske poezije pa se stilom približavaju pjesmi u prozi. To su možda i najtopliji dijelovi knjige jer Stanka, pišući o sebi, svoj stil prožima zapanjujućom iskrenošću. Prisjećajući se djetinjih fantazija, vješto iznosi najintimnije životne činjenice, živahno ih kombinirajući s neobuzdanim osjećajima. Tako su u Lekciji mali užici poput češkanja i aseksualnog milovanja spretno secirani i izdvojeni kao rijetko spominjan fenomen, koji nikad nije prešao granice prijateljskih i obiteljskih krugova, da ne govorimo o nepostojećoj literaturi na tu temu. Valjda zatrpani informacijama o očuvanju i njegovanju mladolikosti te zbog odanosti uglavnom bizarnim užicima, jednostavno počinjemo zaboravljati koliku sreću možemo otkriti u malim stvarima, kao što je primjerice – češkanje.
U ovoj knjizi postoji i nešto što ne mogu nazvati reminiscencijom, intimnom ispovijedi niti praktičnim savjetom. To je dio u kojem autorica kombinira maštu i osjećaje, dio u kojem se osjeća udaljavanje od činjeničnoga svijeta u Đavolski san. Otklon od zbilje u fikciju ovdje odaje drukčiji stil, čija poetičnost izbija iz svake rečenice. Možda je to samo još jedno od brojnih autoričinih lica, a možda i jedan u nizu izleta kojima će Stanka ubuduće obogaćivati svoj poetički vrt. Stanka Gjurić je i u ovj knjizi potvrdila svoj poseban dar zapažanja, vještinom psihologa (a vjerojatno i zahvaljujući ženskoj intuiciji) razotkrila je najsloženiji mehanizam postojanja, potrebu jedinstva muškarca i žene u traganju za ljudskom srećom i potrebu svakoga čovjeka da bude voljen. Lekcija o drskosti ne pruža neke moralne pouke, ali potiče na razmišljanje.
Iz ovih redaka uistinu zrači tipično ženska nostalgija za prošlošću, putovanjima, pogibeljna žudnja za ljubavlju (duhovnom i fizičkom), obožavanjem, glad za ljepotom. Ali sve su to činjenice koje proizlaze iz ženskog duha i stoga djeluju možda ponešto prenaglašeno, izazivajući u suprotnoga spola djetinji strah pred navirućom bujicom osjećaja koja besramno očituje svoj cilj, ali i podsmijeh zbog prevelike tankoćutnosti u izricanju najintimnijih i najmračnijih misli. Žensko čitateljstvo morat će pak prihvatiti još jedno poetično razotkrivanje zajedničkoga vrutka intimnosti. Ono što u svemu tome izaziva blagu nelagodu jest detaljno razrađen emocionalni svijet žene koji se izlaže muškom pogledu, što je nit vodilja Lekcije o drskosti. Intuicija upisana u genima govori mi da neke stvari ipak moraju ostati tajna."

(Osvrt Nives Mikelić u "Vijencu" na knjigu "Lekcija o drskosti", 20. travnja 2000.)
* * * * * *                                                                                         

"Eseji u knjizi "Lekcija o drskosti" je iznenađujuće zanimljivo i čitko pisano štivo koje će čitatelji sa užitkom prihvatiti. Autorica vrlo vješto otkriva suvremene probleme i stresove, poznaje psihologiju današnjeg čovjeka. Knjiga je pisana finim jezikom, a rečenice su preslik tijeka misli na visokoj književnoj razini jedne nadasve talentirane autorice.."

(Urednik Izdavačke kuće"Ceres", Dragutin Dumančić)

* * * * * *

Stanka Gjurić prva je od suvremenih hrvatskih kniževnica i književnika koja je u promidžbu svoga pjesništva uvela dobro skrojenu logistiku koju bismo mogli nazvati "sam svoj izložak", ili pjesmovna ilustracija sadržana od sramežljivo golišavih fotografija svoga tijela koje su bile objelodanjene u hrvatskim popularnim revijama. Ne treba uopće sumnjati da je čitateljska žudnja iz takvo podsjećanje na svoju pjesničku djelatnost bila znatno uvećana od klasičnog predstavljanja...
...Čini se ipak da Stanki Gjurić takva vrst provokacije kojom je iritirala malograđanske tabue i inhibicije, nije vječna nakana. I ovom svojom šestom knjigom pjesama pokazuje da za nju postoji nešto onkraj takve komunikacije s čitateljstvom. Kvalitativnim pokrićem u tekstu ona je povukla za nos upravo onu publiku koja očekuje i uživa samo u autorovom neposluhu spram pjesničkih kanona, u neobuzdanom hedonizmu, bizarnostima i autorskoj indiskreciji..."

(Iz prikaza Seada Begovića, zbirke poetske proze "Sve što sja" u izdanju Hrvatske kulturne zaklade, predstavljene 10. studenog 2005.)

* * * * * *

"Čitajući eseje i poeziju Stanke Gjurić naizmjence, jedno uz drugo, nadaje nam se književni i duhovni obris te istovjetna žudnja norveške spisateljice Sigrid Undset, i dolazimo do slična zaključka: si licet parva, kao da se susrećemo s nekom osobitom nijansom suvremene Sigrid Undset, što samo u Gjurićeve žanrovski izostaje prozni diskurs, izostaje naracija, izostaje pripovijedanje. No i u jedne i u druge naglasak je uvijek na promišljanju žene, na refleksijama o njezinu životu i mjestu u svijetu, na istraživanju njezina odnosa prema muškom elementu i vivisekciji same sebe, nipošto u smislu puke autobiografske naravi ili preslike vlastita života, koliko u smislu razotkrivanja uzroka neprotumačivoj ljudskoj patnji koja ih pritišće s različitih razloga, najvećma iz razloga izostanka agape, jer se ženstvo nančešće i tragično bolno doživljuje kroz eros. Norveška nobelovka u prigušenu lirizmu, pripovijedala li o danima djetinjstva, mladosti, zrelosti ili starosti, uvijek nastoji razriješiti temeljnu aporiju ljudskoga života, prvenstveno žene, aporiju koja se očituje u svakodnevnom sukobljavanju boli iradosti, patnje i sreće, klonuća i žudnje. U sjetnim tonovima, ali i s ironijskim odmakom slične aporije susrećemo na stranicama i u pjesmama Stanke Gjurić..."

(Urednik izdavačke kuće "Alfa", Božidar Petrač, na predstavljanju knjige "Kažnjavalac dobrih navika, 08.ožujka 2006. u DHK)

* * * * * *

"Stanka Gjurić napušta klasični lirizam svojih prethodnica. Na sličan način kao što to čine nove pjesnikinje zadnja dva-tri desetljeća 20. stoljeća. Njezin je pristup književnoj materiji spoznajno introspektivni. Izraz joj je veoma uvrnut, pun zagonetki i rebusa, obilat sinkopama, parabolama, njezini pjesnički otisci su kao neki palimpsesti. Svi su joj stihovi dijakronični...
Stanka Gjurić već dosta dugo djeluje u našoj kniževnosti u kojoj kao pjesnikinja ima svoje čvrsto određeno mjesto i u povijesti našeg hermetizma. Kao što veli Nedjeljko Mihanović pjesme joj idu u antologijski izbor naše poezije. Njezin bivstveni traumatizam "bačenosti u svijet", u samo središte horrora vacui njezina je središnja točka (Alojz Majetić). Davno sam o njoj napisao da "ona ne samo da živi ljubav, nego je stalno ispituje i analizira, neumorno tumači". "Zato je njezin duh zrcalo njezinog tijela u kojem prati sve što se u njoj događa, a to je strašno zanimljivo, jednako kao i džungle Amazonasa".

(Zlatko Tomičić, na predstavljanju knjige "Kažnjavalac dobrih navika, 08. ožujka 2006. u DHK)

* * * * * *

"...Faktura pjesme naoko je jednostavna: spontani će doživljaj lirskog subjekta ubrzo biti pretočen u unutrašnji svijet najdubljih sekvenci mišljenja: «Sve što me takne / prošlo je kroz hitru smrt / i prije nego znalo je za mene.». Ili se pak dešava obrnuti postupak: dublje doživljavanje neposrednog svijeta, urešeno je misaono - lirskom neodređenošću i u svojoj će konačnici biti predočeno kao slikovit i neposredni doživljaj («…netko poda mnom ravnodušno krvari.»)...
Usuprot tome nailazimo na zaokruženu poetičnu misaonost na razini pojedinačnog stiha čija će izražajna enigmatičnost doticati različite životne sfere, a iznenadnost motiva sugerirat će prekomjernu slobodu neukrotive misli...
U ponajboljim pjesmama «Namjera» i «Odlazak» poetički se združuju sve rečene odlike koje nas, čitajući ovu njenu zadnju knjigu, zarobljuju.

(Sead Begović, iz prikaza knjige "Kažnjavalac dobrih navika")

* * * * * *

"Stanka Gjurić prva je od suvremenih hrvatskih književnica i književnika koja je u promidžbu svoga pjesništva uvela dobro skrojenu logistiku koju bismo mogli nazvati sam svoj izložak, ili pjesmovna ilustracija sadržana od sramežljivo golišavih fotografija svoga tijela koje su bile objelodanjene u hrvatskim popularnim revijama. Ne treba uopće sumnjati da je čitateljska žudnja uz takvo podsjećanje na svoju pjesničku djelatnost bila znatno uvećana od klasičnog predstavljanja...
Takve erotske provokacije, započete s dobro prihvaćenim body artom u svijetu, nisu bitno pripomogle književno kritičkoj recepciji pjesničkih pregnuća, niti su osnažili čitalačku svijest, ali su osjetno uzdrmali tradicionalna poimanja upravo karnevalizacijom književnog posla. Čini se ipak da Stanki Gjurić takva vrst provokacije, kojom je iritirala malograđanske tabue i inhibicije, nije vječna nakana. I ovom svojom šestom pa i sedmom knjigom pjesama pokazuje da za nju postoji nešto onkraj takve komunikacije s čitateljstvom. Kvalitativnim pokrićem u tekstu ona je povukla za nos upravo onu publiku koja očekuje i uživa samo u autorovom neposluhu spram pjesničkih kanona, u neobuzdanom hedonizmu, bizarnostima i autorskoj indiskreciji".

(Sead Begović,iz prikaza knjige "Sve što sja")

* * * * * *

SVEĆENICA EROSA
(Povodom dodjeljivanja nagrade "Zvonimir Golob", za najljepšu ljubavnu pjesmu: "U MOM SNU")

"Malo je hrvatskih pjesnikinja koje su bitni dio svojeg pjesničkog stvaralaštva posvetile ljubavi, kao što je sjajna poetesa Stanka Gjurić. Poezija Stanke Gjurić je hermetička i treba tražiti odgovor na njezinu enigmu. No ljubavni stih uvijek i svugdje probija, kroz gotovo svaki njezin stih. U svojim brojnim zbirkama poezije, Stanka Gjurić je pokazala veliko pjesničko umijeće i obdarila ljubavlju kojom ona obasipa svijet i usrećuje ljubitelje prave poezije. Ako je itko među suvremenim hrvatskim pjesnikinjama zaslužio nagradu za najljepšu ljubavnu pjesmu, onda je to Stanka Gjurić.
Čestitamo joj na njezinu uspjehu u duhovnom području u kojemu cvjeta i razvija se ljubavni cvijet posebnog mirisa i čari na našem pjesničkom Parnasu".

Zlatko Tomičić (predsjednik žirija)

* * * * * *

SAMOSVOJNA LIRIKA LJUBAVI

"Bratoljub Klaić zapisao je za riječ akvarel: "1. slika izrađena vodenim bojama; 2. tehnika pripremanja boja za slikanje koja se služi vodom za otapanje boje, a vezivno joj je sredstvo gumiarabika."
Tako Klaić, a sad bismo se mi mogli zapitati: Što je poetesa htjela reći naslovom Bešćutnost akvarela?
Pokušat ću, dakle, ući u poetesin Labirint snoviđenja. Budući da je riječ o nevelikoj zbirci ljubavnih pjesama s ciklusima Laka ćud, Pohota, U mom snu, Hooper i ja, mogla bih se zakvačiti za ciklus Pohota. Zvuči erotomanski, ali onaj tko tako misli, vara se. Taj pohotan ciklus ni u kom slučaju ne izriče neumjerenu putenu strast i obuzetost njome. Ta poezija odiše prigušenom erotičnošću i poetske sintagme poput "blještavilo i čemer", "zločin zaljubivosti", "utjeha puti", "kopajući utočište", samo su svjedočenje o osebujnom lirskom senzibilitetu pjesnikinje koja ženstveno razmišlja o nezaustavljivoj gladi ljubavnoga postojanja, kako i priliči poetesi koja je uz to još i - lijepa. Budući da smo mi, kao takvi, još opsjednuti patrijarhalnim macho-vizurama, mogao bi joj ti i neki mačor uzdignuta hrpta i nakostriješenih brkova i - zamjeriti! (Ajme! Neka čitatelji ne pomisle da sam nedajbože pripadnica feminističkih strujanja!). Nikako! Ja još pjevuckam onu poznatu pjesmicu "da nije ljubavi ne bi svita bilo..." I bliski su mi Stankini stihovi poput "Žudeći za onim čega se pribojavaš" ili "Hrleću ususret opojnoj suprotnosti" ili "da bih te obnavljala sobom / ti me cjelivao iznutra." Te su poetske sintagme kontrapunkt - ljubavi - koja je dobrodošao spoj oduhovljena senzibiliteta i prugušena žudnja tjelesnosti. Rekla bi pjesnikinja, to su Usamljena svjedočenja srcem. I sve je tu tako lirski čisto, tako još pitomo i smisleno. I pitanje koje nam upućuje poetesa odraz je poetskoga eazmišljanja koje se ne prepušta erotskoj euforiji. Ima li dostatna smisla cijeli taj put kojeg prevaljujemo tijelom? (Svjedočenja)
Sad bismo se mogli vratiti na početno pitanje, što je poetesa htjela reći naslovom Bešćutnost akvarela. Ako prihvatimo Klaićevo prvo tumačenje da je "akvarel slika izrađena vodenim bojama", mogli bismo spomenuti naslov shvatiti doslovno. Akvarel, slika, doista je bešćutna svima onima koji vizualno ne doživljavaju svijet. I oni, simbolički govoreći, koji dopuste da se vodene boje ljubavi isperu bešćutni su. I nema im spasa! Zato pjesma Slika pruža užitak samosvojne lirske eteričnosti po kojoj i enigmatičnost naslova ima svoje opravdanje: "Tvoj zahtjevni profil / okrenut razlitom suncu/. Ukopanost nedovršenog pokreta / i poput pitome sjene / izdužen dio tijela /. Isukano, gotovo nepripadajuće tamnilo, / njegovo ležerno prkošenje svjetlosti.// Sve je tu, u toj mirnoći / i neizrecivosti: / avantura nagovještaja / i zdvojnost u svetosti."
Čini se da je pjesnikinja Stanka Gjurić moderna vestalinka koja čuva sveti oganj ljubavi... Ona ne prihvaća prazninu i bešćutnost bivstvovanja što nam se nameće s malih ekrana koji ne znaju za tankoćutnost i obzir, a diskrecija im je terra incognita. Koji besramno naglašavaju erotomanske prohtjeve. Sva sreća da još ima gledatelja koji znaju izabrati! Moj je izbor lirika Stanke Gjurić, koja razmišljajući lirski pledira za - ljubav.

(Osvrt Ljerke Car Maturinović na zbirku pjesama "Bešćutnost akvarela", "Vijenac", 04. prosinca 2008.)